Ako ste uključeni u zbivanja na modnoj sceni i pratite sve novosti koje se događaju u luksuznim kućama, vjerujemo da trenutno imate više aktiviranih upitnika nad glavom. Dok su prije odlasci dizajnera iz velikih kuća bili nešto što se događa rijetko i što bi šokiralo javnost, poput skandala Johna Galliana nakon kojeg je potjeran iz Diora (i isključen s modne scene), posljednje dvije godine stvari su se promijenile. Izmjene na čelu najvećih modnih kuća već su postale nešto na što ćete već odmahnuti rukom i promrmljati „evo ga, još jedan je vani“.

Pritom, odlasci (češće) i dolasci (rjeđe) novih dizajner(ica) događaju se u najsnažnijim imenima svjetske mode. Neki od njih trenutno obitavaju bez kreativnog direktora, a u nekima se novoproglašenom dizajneru zahvale na suradnji nakon jedne ili dvije sezone, prije nego što se uopće stigne “udomaćiti” u brendu. Iz tog razloga posljednjih sezona vidjeli smo manje i više uspješne debitantske kolekcije od kojih se izdvaja ona koja je pokupila sve hvale – Chemena Kamali za Chloe, te ona koja je dočekana na noževe i postala je ogledni primjer bulinga – Sean McGirr za Alexander McQueen. Ove sezone, najočekivanija kolekcija bila je ona debitantska Alessandra Michelea za Valentino.

Dani kada je jedan dizajner bio sinoniman za brend, kao što je Karl Lagerfeld bio za Chanel, gotovo su stvar prošlosti. Tempo koji diktira industrija posljednjih trideset godina dizajnere dovodi do točke pucanja (povijest nam je to pokazala na primjeru McQueena i Galliana), a danas se od dizajnera očekuje još i više – da produciraju (pre)više kolekcija godišnje, da budu kreativni i inovativni, a pritom ostvare i nevjerojatne brojke u smislu zarade. U suprotnom, čeka vas otkazno pismo, ako rezultati padnu – ili ostanu stagnirati. Kreativni direktori na nekim pozicijama zadržavaju se tek par sezona, prije nego što i uspiju pronaći svoje mjesto u brendu. Što se trenutno događa s pozicijama kreativnih direktora koja zjape prazna? Klima na modnoj sceni je izuzetno nestabilna, što je uvijek plodno tlo za tračeve.

Spill the tea, fashion edition
Kako često možete čuti ovih dana – “igra glazbenih stolica u modnoj industriji se nastavlja”. A što kažu kladionice? Da morate uložiti novac na to tko će preuzeti kuću Chanel, najmanja šansa da ćete izgubiti je ako ga stavite na ime Hedi Slimane – koji je prije nekoliko dana napustio Celine (i ekspresno dobio svog nasljednika).
Zanimljivo, prije toga objavio je svoju posljednju kolekciju i prateći video za brend, koji se mogu protumačiti kao vrlo promišljena i suptilna poruka poslanima čelnicima Chanela. Poruka je – ja sam čovjek koji će u pravom smjeru odvesti ovu povijesnu kuću. Naravno, svatko vidi znakove tamo gdje želi, a fanovi Slimanea koji ga zamišljaju u Chanelu smatraju da je to to. Ostaje otvoreno pitanje, je li kuća poput Chanela spremna prepustiti sve u ruke dizajnera koji pod kontrolom voli imati baš svaki aspekt brenda kojeg vodi?

Sljedeći kandidat za Chanel, dizajner čije se ime spominje otkako je tamo otvoreno mjesto dizajnera, je Simon Porte Jacquemus. Iako bi donio svježu energiju i sigurno učinio Chanel zabavnijim brendom, ovaj spoj ne izgleda kao nešto što bi se zaista moglo izrealizirati. S druge strane, tu je i ime Jeremy Scott koji se kao kandidat spominje, također od početaka. Otkako je 2023. napustio talijanski Moschino, Scott se potpuno povukao sa scene. Ne bi ga bilo teško zamisliti u Chanelu – Scott je sjajan dizajner, a Chanelu bi vratio onaj moment showa i zabave koju je kuća imala i s Karlom Lagerfeldom. Ostaje rizik – hoće li uz njega Chanel postati camp i žele li čelnici brenda takav smjer za Chanel? Slimane se kao dizajner kojeg je sam Lagerfeld volio, čini kao logičan izbor – balans komercijalnog uspjeha, vlastite i dizajnerske prepoznatljivosti i iskustva u velikim kućama od kojih je u svakoj ostvario globalni uspjeh kod Slimanea stavljaju kvačice u sve kućice. Međutim, uvijek postoji varijanta u kojoj će Chanel – zaposliti nekoga iz dizajnerskog tima, što nas ne bi nimalo iznenadilo.

Promjena kreativnih direktora. Tko će u Dior, a gdje je Galliano?
Osim Chanela koji trenutno ima vruću stolicu i najpoželjnije dizajnersko mjesto, tu su ostala šuškanja – do kada će Maria Grazia Chiuri ostati u Dioru – i hoće li je tamo zamijeniti Jonathan Anderson? Najpoznatiji modni nadrealist već godinama vodi Loewe i vlastiti brend JW Anderson, a njegov prelazak u Dior bio bi jedan od najvećih transfera na modnoj sceni posljednjih deset godina. Anderson je toliko srastao s brendom Loewe da je nemoguće zamisliti tko bi obavljao posao dobro poput njega. Kao opcija za Dior ponovno se spominjao John Galliano i to nakon što se u velikom stilu prošle godine vratio s Maison Margiela kolekcijom. Galliano se spominjao i kao kandidat za Givenchy, kuću koja je pak bez kreativnog direktora živjela godinu dana, prije nego je izbor pao na Sarah Burton. Također, Galliano se spominjao kao dizajner koji prelazi u Chanel, no ako uzmemo u obzir njegove antisemitske ispade iz prošlosti, malo je vjerojatno da može pronaći mjesto u ovoj kući.

Zatim dolazimo i do Glenna Martensa, underdoga modne industrije koji uspješno vodi Diesel, a do nedavno i Y/Project s kojim se oprostio prije nekoliko mjeseci. Nagađanja su odmah krenula: Martens u kući Margiela? Da, ovo je teorija koja se proširila društvenim mrežama i za koju, zapravo, svi navijaju. U međuvremenu, Daniel Lee i Burberry su se pokazali kao ne toliko uspješna kombinacija i pitanje je do kada ćemo ga gledati u britanskoj modnoj kući. I dalje poznatiji po sofisticiranom minimalizmu koji je udahnuo u Bottega Venetu i postao vruće ime modne scene, Lee se spominje kao netko tko bi mogao preuzeti Jil Sander koji počiva na minimalizmu (iako ga Lucie i Luke Meier trenutno sjajno vode). Možda se brend nada viralnom buzz efektu s Leejem?
Spomenimo i da, dok su mnoge budućnosti neizvjesne, vjerojatno najbolji potez odigrala je Miuccia Prada koja već nekoliko godina sukreira s Rafom Simonsom – i, pretpostavit ćemo, priprema ga za preuzimanje brenda kada za to dođe trenutak.

Ne zaboravimo i na Pierpaola Picciolija koji je išetao iz rimske kuće Valentino, a mogao bi ušetati u drugu rimsku kuću – Fendi. Trač cirkulira krugovima već neko vrijeme, nabacuju se imena nekih dizajnera, no Piccioli kao dizajner koji je oduvijek baziran u Rimu zvuči kao savršeni fit za talijansku (rimsku) kuću, gdje bi zamijenio Kima Jonesa koji s Fendijem posljednjih nekoliko sezona stagnira. A ako bih na hrpu postojećih mogla dodati novi trač, to je onaj – do kada će se Demna zadržati u Balenciagi i tko bi se mogao naći na njegovom mjestu?

Ključno pitanje – a gdje su dizajnerice?
Također, jeste li primijetili ponavljajući uzorak? Iza svih ovih imena stoje bijeli muškarci i to je trenutno stanje europske mode koja često govori o uključivosti, a u igri ne sudjeluje niti jedna dizajnerica. Martine Rose, Marine Serre, Grace Wales Bonner, Simone Rocha – da spomenemo neke ženske dizajnerice koje bi mogle funkcionirati na čelu velikih brendova koji izbacuju linije za žene (vidjeli smo koliko uspjeha je polučila Chemena Kamali za Chloe, a isto se očekuje od Sarah Burton u Givenchyju).

Pritom, svaka od ovih dizajnerica vodi vlastiti brend u kojem sigurno ima veću autonomiju i samostalnost nego što bi to bio slučaj u kućama pod okriljem LVMH-a ili Keringa, no problem leži u činjenici da im prilike niti ne dolaze na stol. S druge strane, možda je vrijeme da modne kuće umjesto zvjezdanih imena krenu angažirati članove dizajnerskog tima koji već dobro poznaju brend, poput Michaela Ridera koji preuzima Celine. Takvu žensku nasljednicu već jako dugo nismo imali prilike upoznati.