U modi imam duži staž nego što bih ponekad voljela priznati. Groznica opsesivnog praćenja svega što ima veze s modom uhvatila me vrlo rano, praktično na početku osnovne škole, kada sam na stranicama modnih časopisa kod mame svoje najbolje prijateljice nabasala na fotografije Stevena Meisela i Petera Lindbergha. Ubrzo sam počela moljakati gradske butikašice da mi donose časopise koje su mi naplaćivale po tri puta većoj cijeni. Posebno sam iščekivala dopune izdanjima pod nazivom Collezioni u kojima su se nizale samo fotografije s revija…

Da skratim priču, u posljednje vrijeme groznica je popustila, a da nisam točno ni svjesna trenutka u kojem se to dogodilo. Znam da nisam jedina. Većina ljudi koje poznajem i s kojima sam dijelila strast (ili posao, što u ovoj industriji dođe na isto) zasitila se opće kakofonije. Moda je promijenila oblik do te mjere da je čak i ona najekskluzivnija počela sličiti na jedan običan supermarket pod neonskim svjetlima, a činjenica da Trend kao kategorija zapravo više ne postoji jasna je kao dan. Umjesto tog Trenda s velikim “T” sada je tu tisuću i jedan mikrotrend. Danas svatko, od influencera i poznatih do brendova, gura nešto svoje, bilo da se radi o torbi ili rumenilu i gura se kao tastemaker. Ali, sluša li tu itko zapravo ikoga?

Nekada se znalo tko je “bog i batina”. Nekada (jako) davno to su bili dizajneri, zatim su im se pridružili urednici sa svojim pažljivo izgrađenim statusima nedodirljivih. Desetljećima su ove dvije kategorije živjele u simbiozi na modnom vrhu, vukle svatko na svoju stranu, održavale ravnotežu i vlastitu važnost. U grupu su prvo prodrli poznati (hello, celebrity covers and endorsements), a zatim smo došli do točke u kojoj smo sada, a to je da su svi postali sve.

Sve ovo je vrlo logično i ovaj tekst nije nikakva žalopojka o nekakvim zlatnim prošlim vremenima. Svako vrijeme ima svoje i dobro i loše, kukati za prošlošću samo nas sprječava da živimo u sadašnjosti. Nikome ne preporučujem da živi gledajući isključivo u retrovizor. On nam je, doduše, potreban da bismo znali odakle smo došli i da bolje odredimo gdje smo krenuli. U konkretnom slučaju tastemakera, pogled u retrovizor otkriva neke jednostavne stvari kojih mislim da većina ipak nije svjesna.

Prva od tih stvari jest da je “slobodan izbor” zapravo iluzija. Da, mi biramo. Ali biramo iz uskog kruga stvari koje su nam ponuđene. U prijevodu, sve to što nam je “na široko na volju” biramo iz uskog opsega svog algoritma. Tako je i s trendovima, pa i tastemakerima. Danas su tastemakeri svi oni koji imaju dovoljno široku publiku, nevezano za to čime se bave; što veća publika, to veći utjecaj. Jedan od najslikovitijih opisa ovog fenomena je “it’s ugly until Rihanna decides it’s not”. Svi imamo svoju nišu ili mass market u kojem se vrte trendovi za odabrati ili ostaviti po strani.

Ipak ostaje pitanje: ako globalnih tastemakera ima sve manje i svi imamo svoje tastemakere, što bi zapravo jedan tastemaker trebao biti?
Moj odgovor je utopijski, ali nije nemoguć: tastemakera čini njegova originalnost. Ne radi se o tome je li nečiji ukus “dobar ili loš”. Linija između ta dva odavno je dobro zamagljena. Uostalom, loš ukus često je zanimljiviji i zabavniji od dobrog. Ono što nam se danas servira kao dobar ukus zapravo je vrlo često zamaskiran nedostatak individualnosti i originalnosti.
Kada je odjeća u pitanju, ovo se ne odnosi samo na minimalizam (koji nam je u mass market verziji svima izašao na uši) već i na nepotrebni maksimalizam iza kojeg ne stoji prava ideja ili koncept. Tastemakera ne čini ono što stavi na sebe, tastemaker je originalna osoba čija osobnost isijava iz onoga što na sebe stavi. Oni su poput svjetla u tunelu, zračak nade kojem svi stremimo dok se svijet oko nas raspada.

Na kraju krajeva nije nikakva mudrost zaključiti da ljudi kopiraju osobe kakve bi željeli biti. U današnjem svijetu, kopiranje se vrši na vrlo površnoj razini pa smo u paradoksalnoj situaciji hordi ljudi koji izgledaju isto u svojoj kolektivnoj želji da budu posebni. Ako kao društvo više ne znamo napraviti razliku između autentičnosti i pustog praćenja nametnutog, postoje li uopće pravi tastemakeri ili je ova kategorija danas zapravo naziv za prodavače onoga što nam veliki igrači žele prodati? To je možda već druga tema, ali razmislite o tome.