Nakon što se u kuloarima mjesecima o tome samo šaputalo, Emmanuelle Alt je početkom rujna napustila poziciju glavne urednice francuskog Voguea. Čitavo desetljeće Vogue Paris i Emmanuelle Alt bili su gotovo neodvojivi entiteti, Alt je dirigirala imidžem izdanja, a njezina pojava, kao utjelovljenje nonšalantnog francuskog chica, stajala je kao dobro poznati simbol magazina, zaštitno lice, gotovo pa maskota. No, svemu tome unatoč, Alt je zamijenjena mlađom urednicom, Eugénijom Trochu, a odlazak “dobre, stare” Emmanuelle dogodio se bez imalo pompe
No, odlazak Emmanuelle Alt nije iznimka već je, čini se, tek dio temeljite rošade u Condé Nastu. Čistka je, po svemu sudeći, započela još lani. Urednik talijanskog Voguea Emanuele Farneti poziciju je prepustio Francesci Ragazzi. Christiane Arp, koja je na čelu njemačkog Voguea bila 17 godina, otišla je početkom godine, Eugenia de la Torriente napustila je urednički stolac španjolskog izdanja, a ista sudbina zadesila je Angelicu Cheung koja je uređivala kinesko izdanje 16 godina. Na njezino mjesto postavljena je Margaret Zhang, zvijezda društvenih mreža eklektičnog stila odijevanja i s bezbroj talenata, a koja je sa samo 27 godina postala najmlađom urednicom u povijesti Voguea. Nakon dva desetljeća u ruskom Vogueu, odstupila je Masha Fedorova, a njezine cipele popunila je Ksenia Solovieva koja je u Modnu Bibliju stigla iz ruskog Tatlera. Jedini urednik, od značajnijih izdanja, kojem se stolica nije zatresla tijekom rošade je Edward Enninful, glavni urednik britanskog Voguea koji je na čelo magazina došao 2017. godine i kojem sva europska izdanja “polažu račune”. Nemoguće je ne pitati se: što se to pobogu zbiva u redovima Voguea? Zamjene uredničkih kadrova koji pripadaju “staroj školi” i dovođenje mladih urednica koje su up to date s digitalnim trendovima i potrebama mlađih generacija, sasvim je sigurno dio promišljenog plana vrhuške Condé Nasta koji je uvidio da Vogue ne može zauvijek ostati kakav je nekoć bio i očekivati da mu se reputacija neće početi klimati. No, svim promjenama unatoč, jedina konstanta u politici Voguea je Anna Wintour, ikona stare garde urednica, maskota američkog Voguea koja čvrsto drži svoju poziciju unatoč svim skandalima i kontroverzama koje ju u posljednje vrijeme prate u stopu. I bez čijeg amenovanja, kao vrhovnoj urednici svih urednica, nitko ne može mrdnuti. No, pitanje je hoće li tako dovijeka ili kultu urednica stare garde polako, ali sigurno ipak dolazi kraj?
Arhetip “glavne urednice” pomno je njegovan u modnoj industriji još od ere Edne Woolman Chase i Carmel Snow, te nešto kasnije, Diane Vreeland. Još od početka prošlog stoljeća urednice modnih magazina bile su gotovo pa mitska bića – nedodirljive dive kojima je kobno proturječiti, snažne persone ponekad apsurdnih zahtjeva, rastrošne, stroge i neumoljive, one čija vam kritika može zauvijek pokopati karijeru, a pohvala vinuti u zvijezde. Ikone koje su svojim magazinima vladale toliko dugo da je njihov imidž u potpunosti srastao s njihovom pozicijom, a one su postale gotovo karikaturama. Meryl Streep u “Vrag nosi Pradu” utjelovljenje je upravo tog arhetipa “glavne urednice” koji je dugo vladao modnim svijetom, bespoštedne šefice koja besprijekorno živi svoju ulogu (i ništa drugo), asistente ne tretira kao ljude već kao potrošnu robu (bez namjere da im zapamti ime), vlada makjavelistički i gazi preko leševa jer “cilj opravdava sredstvo”, gađa stažiste cipelama i, vjerojatno, briše stol Chanelom No. 5. Ili, točnije, daje nekome drugome da to napravi umjesto nje. Upravo takva aura pratila je poziciju glavne urednice sve donedavno, a ona je, čini se, ne samo bila poželjna već i nužna. Osim uređivanja magazina, valjalo je pomno kurirati i vlastiti imidž u javnost, osobni stil, ali i karakterne osobine, čak do te mjere da on u potpunosti sraste s imidžem magazina, a pojava urednice postane svojevrsnom karikaturom, prepoznatljivim amblemom brenda koji u očima javnosti stvara brze i čiste asocijacije. Ako su uspjele postići to da se više nitko nije pitao “tko je ona?”, urednice su na čelu svojih izdanja ostajale dugo, neke čak i desetljećima. To je, na koncu konca, i razumljivo, nitko se ikone ne odriče tek tako.
Doduše, čini se da su se vremena ipak promijenila. Stara garda urednica, koje su srasle sa svojim stolcima u prvim redovima tjedana mode, zamijenila su neka nova, manje poznata lica od kojih, čini se, nitko ne očekuje da budu maskotama već da prvenstveno rade svoj posao. Tome svjedoče i brojne mlade urednice koje su nedavno zasjele na svoje pozicije, a koje su u opsežnom tekstu za NY Times sve redom izjavile da imidž šefice koja gađa stažiste Pradinim cipelama više ne prolazi, a od aure neumoljive diktatorice mnogo se više cijeni dobar menadžment koja se zasniva na poštovanju prema radnicima, inkluzivnosti i dobrom kadroviranju. Danas si ponašanje kakvo je za staru gardu bilo “must” gotovo nitko više ne može dopustiti. Jedan razlog je što se o mobbingu priča više nego ikada prije i malotko će si dopustiti da ga netko preko radnog stola gađa cipelom, a drugi su razlog, jasno, društvene mreže. U eri društvenih mreža, u kojoj se vijesti šire brzinom svjetlosti, poprilično brzo isplivaju svjedočanstva o ugnjetavanju i neravnopravnosti na radnim mjestima, a s istim optužbama se, nedavno, morala suočiti i “majka svih urednica” Anna Wintour. Anna se nakon niza optužbi za bullying na koncu i ispričala priznavši da nije bila “dovoljno tolerantna” što arhetip “nedodirljive urednice koja nikada ne griješi” nikada ne bi učinio.
Osim što su vrhuške magazina vjerojatno uvidjele da si ne mogu priuštiti diva persone koje gnječe zaposlenike bez da trepnu, zamjena stare garde novijim licima došla je i kao posljedica želje da se magazini približe mlađoj generaciji, da se zastarjeli principi i ideje zamjene novim i svježim idejama i približe svijetu koji živi u digitalnoj eri. Današnje urednice nisu “bigger than life” (niti se doima kao da ih takav status zanima), za većinu niti ne znamo kako izgledaju niti imaju li rafinirani stil odijevanja, umjesto kuriranja osobnog imidža fokusiranije su na odrađivanje svog posla, te njeguju neke druge principe (poput, primjerice, inkluzivnosti, tolerancije i posvećenosti temama od društvenog značaja). Trendovi u menadžmentu, koji su srećom zahvatili i rigidne strukture modnih magazina, očito su se promijenili. Princip “šefice” koja dirigira bez da joj itko proturječi je zastario, a zamijenio ga je timski duh, tolerancija i uvažavanje, princip poslovanja u kojem je važnije biti dobar vođa tima nego “šef”. Lindsay Peoples Wagner, jedna od najrespektabilnijih urednica nove generacije, koja je iz Teen Voguea nedavno stigla u The Cut rekla je upravo to: “Postoji nešto oko čega je nova generacija mnogo fokusiranija nego što je stara garda ikada bila, a to je kako zbilja biti dobar menadžer”. Iskreno, nadam se da će taj trend i opstati.
