Nives Bošnjak sam neko vrijeme poznavala samo kroz tekstove, dok se napokon nismo upoznale na nekom od evenata, a negdje u tom periodu oko 2020. godine, Nives je napravila ono o čemu mnogi razmišljaju, a posljednjih godina sve češće i provode u djelo – napustila je uredski posao redakcije i krenula u slobodne vode. Priča mi kako joj je ta odluka otvorila novu perspektivu te je otkrila da kao novinarka zapravo može raditi puno drugih stvari – osim novinarstva.
Nives je u nekoliko naših medija radila kao modna urednica, a strast prema modi i održivosti sada pretače u svoj newsletter Stitch koji se pokazao kao odlična platforma koja je, za razliku od inozemstva, kod nas još neistražena. Osim kroz newsletter, Nives možete čitati u sjajnom (neovisnom!) magazinu Kàko. Naime, s Ivanom Blagajićem i Alenom Marićem, Nives je jedna od osnivačica magazina koji je nešto sasvim drugačije od onoga što tržište nudi. U moru portala, brzog i kratkog sadržaja kojem se pristupa površno, društvenih mreža i kakofonije informacija među kojima se one bitne gube, Kàko je projekt koji nas vraća na početne postavke i nudi sadržaj koji vas poziva da se iskočite s tračnica užurbanog života i naprosto uživate u kvalitetno ispisanim riječima koje zahtijevaju posvećenost i pažnju. Tekstovima pristupaju studiozno i inovativno, a svaki broj nosi krovnu temu. Ona drugog broja je “ulica, a limitiran broj naslovnica su impresivno oslikali ulični umjetnici Lunar i Lord Čardak.
Nives i ja sjele smo na kavu prije njezine (za sada prve) radionice o tome kako pokrenuti uspješan newsletter, kako bismo prošle teme od samog newslettera, pokretanja i funkcioniranja magazina Kàko te značenja održive mode. Nives živi održivost kroz tekstove i praksu pa je i na kavu stigla u second hand suknji Mango Sticky Ricea i rebrastom topu iz Galeba te s nama podijelila pogled na stanje medija i publike.
Možemo krenuti od više tema, ali za početak, kako si došla do ideje pokretanja newslettera? Ta forma kod nas nije toliko prisutna…
S newsletterom sam krenula prije gotovo dvije godine, a ideja se pojavila nakon što sam shvatila da je ta niša kod nas prazna. Istovremeno sam čitala newslettere stranih urednica koje su dale otkaz u velikim medijskim kućama i uvidjela da mogu ponuditi sadržaj kakav kod nas nije zastupljen i ne postoji na portalima – o održivoj modi, second hand tržištu, održavanju odjeće… Ispalo je da ljude to zaista zanima i stvorila se mala zajednica koja prati tekstove. Pritom, imam slobodu pisati ono što na portalima nisam uvijek mogla, a čitatelje zanima.
Da li se isplati? Trenutno ne naplaćujem newsletter, to je nešto što ću možda ostvariti u budućnosti. Ali, iskoristila sam ga kao platformu koja je otvorila druge mogućnosti i suradnje, od jednog dokumentarca na kojem trenutno radim pa do magazina Kàko. Nisam ga direktno monetizirala, ali donio je svoje plodove.
Newsletter je zapravo idealna platforma, u ovom trenutku zasićenja sadržajem?
Newsletter je novi način konzumacije sporog sadržaja i mislim da je to forma koja tek pronalazi svoju publiku u Hrvatskoj. Zasićeni smo brzim sadržajem i ljudi su u potrazi za nečim i nekim s čijim se vrijednostima mogu povezati. Samo se publika treba još malo informirati i doznati gdje tražiti takav sadržaj. Mislim da su se ljudi zasitili klasičnih portala, a vijesti više niti ne konzumiramo preko portala jer sve što se dogodi saznamo preko društvenih mreža… Dok mediji to objave, već je stara vijest. Mislim da i digitalni mediji trebaju promijeniti svoj pristup i da se čitatelji trebaju više informirati o vrstama sadržaja, a newsletteri su super alat za brendove, portale i autore.
Newsletter te doveo do magazina Kako. Nedavno ste izdali drugi broj, reakcije su odlične i sve se razvija u jako uspješnu priču koja je očito nedostajala kod nas. Krenimo od početka…
S idejom o neovisnom magazinu mi se javio Ivan kojeg sam poznavala od ranije. Nakon što je vidio moj newsletter, javio mi se s upitom za suradnju na magazinu, što mi se činilo kao primamljiva ideja – raditi magazin koji se financira samo od čitatelja, a ne od oglasa. Naravno, nismo znali kako će sve izgledati sve, ali smo se dogovorili da krenemo – bilo je to početkom 2023. godine, nas dvoje i grafički urednik Alen Marić. Za prvi broj smo si dali vremena i malo po malo smo gulili dio po dio priče, od toga kako do autora do ostalih detalja. Dogovorili smo da izlazimo tri puta godišnje, uvijek s temom broja kroz koju dublje ulazimo u priče i sadržaj, a kroz temu se fokusiramo i na autore koji su stručni u određenom polju. Ideja je da se autori mijenjaju kako bismo zadržali raznovrsnost.
Kada smo pokretali prvi broj, neki autori su nas odbili jer im cijeli koncept nije bio jasan – pitali su se što to mi radimo, a nismo imali primjerak koji im možemo pokazati. Nakon prvog broja koji se rasprodao stvari su već bile drugačije, a sada nam se ljudi javljaju samostalno s prijedlozima tema, autora…
Koji su izazovi, a koje prednosti magazina koji se ne financira na klasičan način?
Izazovno je jer ne znaš kako će ljudi reagirati, osobito jer su svi naviknuti za tisak izdvojiti malo novca ili konzumiraju besplatni sadržaj. Prvi broj smo tiskali u 500 primjeraka i to se prodalo u 40 dana. Nakon toga smo tiskali još 500, a drugi broj smo odmah tiskali u 1000 i nadamo se da će broj naklade samo rasti. Voljeli bismo imati prostora a rast, voljeli bismo dovest još ljudi u tim… Imamo zaista jako puno ideja, ali idemo korak po korak. Primjerice, ova naslovnica bila je ručno oslikana i voljeli bismo takve koncepte dalje razraditi, u planu je izložba, umjetnička intervencija i slične stvari koje nisu tipične za magazine. Nadamo se doći do veće publike koja možda još uvijek ne zna za nas jer vidimo da postoji interes.
Kada si prestala vjerovati u ‘nine to five’ koncept rada?
Dugo sam živjela s tom idejom, a dala sam otkaz 2021. Tada sam prelomila, nekad nakon pandemije kada sam shvatila da možemo raditi drugačije, a ne samo iz ureda. Dugo sam razmišljala o tome da imam nešto svoje, da radim stvari drugačije i zaista se pokazalo kao dobra odluka. U početku je postojao strah, no shvatila sam da mogu raditi toliko različitih stvari. Za one koji kreću u sličan pothvat, samo neka budu spremni na to da moraju biti proaktivni, da moraju hustlati, ali meni se recimo još nije dogodilo da ne znam što ću raditi. Kad izađeš iz redakcije, otvore ti se neki drugi pogledi i shvatiš da opcije uvijek postoje.
Koliko je ta promjena utjecala na kreativnost i motivaciju – jesi li sada pod manjim ili većim pritiskom, zbog vlastitih očekivanja?
Nisam pod pritiskom, sasvim suprotno! U klasičnim medijima uvijek imaš odgovornost prema nekome, a ja trenutno nemam taj pritisak i dajem si oduška. Eventualno si ga stvaram sama jer želim ostati konzistentna i na razini, a što se tiče sadržaja, on dolazi spontano. Prisutno je više kreativnosti i motivacije jer ne radim stvari zato što moram, već zato što želim.
Kako iz svoje pozicije gledaš na stanje medija i publike koja konzumira sadržaj?
Svakako su mediji generalno, kao i sadržaj prenapučeni, a mi smo zasićeni tom količinom. Nemamo vrijeme kada nam može biti dosadno, čak i kada se izležavaš na kauču nije ti dosadno jer nam sadržaj stalno dolazi za svih strana. Mislim da nam je potrebno vrijeme da ništa ne scrollamo, da nemamo slušalice na ušima i ne primamo podražaje. Dakle, u tišini sam i fokusirana sam na tekst ili knjigu – ljudi sve manje čitaju, promijenili smo navike, ali ljudi su postali anksiozni od tolikog sadržaja i svi se žele odmaknuti od stalnog scrolla. Mislim da prostora za ovakve spore proizvode kao što je kako ima i da će publika toga postati još više svjesna. Publika se sve više okreće nišnim proizvodima i takvom sadržaju i smatram da su upravo niše neki smjer kojem se treba okrenuti.
Izgradila si se kao ekspert za održivu modu. Kako ti živiš slow fashion?
Evo, trenutno na sebi imam komade koje sam pronašla u second hand i vintage trgovinama – Mango Sticky Rice, Ulični ormar i majica je hrvatskog proizvođača Galeb. Volim second hand i tamo najčešće nalazim odjeću, a ako kupujem novu, pazim otkud dolazi i koja je priča iza tog komada – ne gledam samo materijal na etiketi jer ne znači puno. Ljudi mi znaju reći da sam prestroga oko kriterija koje imam kada je odjeća koju nosim u pitanju. Ali ako kupujem nešto novo, želim znati s kojim razlogom sam to uzela i volim da dolazi od lokalnih dizajnera.
Problem oko modne održivosti je što se temi pristupa površno, a obrađuje se na način jer je to sada popularno i trend. Rijetko se ulazi u dubinu problema i sve ostane na priči o materijalima. Pritom, prirodni materijali i prirodni pamuk ne znače puno jer su također štetni, tu je problem deforestacije, ali i loši uvjeti u kojima ljudi proizvode tu odjeću, a to je ono o čemu se malo priča. Način na koji se tretiraju radnici i jesu li za to plaćeni je veliki dio problema. I u Hrvatskoj je zanimanje krojača ono koje je najmanje plaćeno, a među rijetkima je koje još uvijek nije automatizirano.
