Živimo u eri cringea.
Čini se da je preko noći sve postalo sramotno i da nikada nije bilo lakše osramotiti drugog pa i sebe i pitanje koje se nameće je – kada je (online) život postao nepodnošljivo neugodan?
Ponovo moramo uperiti prst u pandemiju, koja je u mnogome utjecala na našu pojačanu (fizičku) samopercepciju nakon dugotrajne izolacije. Počeli smo obraćati pažnju na gestikulaciju, kako nešto i što uopće izgovaramo, jer nakon ere Zoom-a gdje smo sastanke provodili zureći isključivo u svoj lik na ekranu, odjednom smo bili suočeni jedni s drugima face to face i više nismo mogli kontrolirati svaki svoj pokret i mimiku u real time ogledalu.
Pandemija je bila i prošla, ali je ostao Instagram na kojem i dalje, štoviše pojačano, treniramo sve ove discipline usavršavanja. Provodimo toliko vremena kurirajući našu besprijekornu online personu i cringe nastaje upravo u jazu između onoga što jest i što svi mi od sebe pokušavamo stvoriti, ali iznad svega – “što će drugi reći” zatvora. U online svijetu svi smo pod reflektorima, 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu i grčenje je u suštini mehanizam koji nas odvraća od ponašanja kojim riskiramo gubitak statusa ili stjecanje negativne procjene od drugih. Ali, biti cringe je biti slobodan. I internet se s tim slaže.
Dr. Dean Burnett, neuropsiholog i autor “Emotional Ignorance: Lost and Found in the science of emotion” objašnjava da prelaženjem u mood slavljenja naših čudnosti, bez pretjerane brige o tome što će netko o njima misliti, kao i plivanjem u svim onim životno čudnim situacijama ostajemo u kontroli, čak i kada stvari jesu cringe. “Pomislite na Juliju Fox. Ona je ikona upravo zato što ne dozvoljava da je bilo tko „cringeu-je“ zbog njenog ponašanja”, kaže on i kada stanemo i zapitamo se – u pravu je. Nezgodno je što cringe cvjeta i u jednosmjernom odnosu koji gajimo sa sobom, kad se sjetimo tko smo bili, kako smo se nekada odijevali, što smo obožavali i koga smo veličali. S osjetnim vremenskim otklonom, taj jaz je toliko veliki da prirodno izaziva bolnu reakciju.
Psiholog Philipe Rochat objašnjava da je cringe automatski emocionalni odgovor koji proizlazi iz empatije. Takav odgovor je uvjetovan proživljenim iskustvom, jer „cringe-ujemo“ samo kada znamo kakav osjećaj situacija u nama izaziva, u suprotnom ne bi ni bilo reakcije. Najbolji cringe eksperiment izvela je spisateljica Melissa Dahl, koja je napisala “Teoriju čudnosti”, i u jednom od live gostovanja “tek tako” pročitala svoj dnevnik iz 7. razreda. Publiku je, očekivano, prožimao cringe, zato što svaka do posljednje osobe u tim redovima ima dnevnike koje su sklonili u prašnjave kutije i sakrili od sebe, previše uplašeni da se suoče s osobom koja su nekada bili. (Publika smo svi mi.) Podijeliti to s cijelim svijetom- akt je hrabrosti i pokazatelj da se sramota topi pred toplinom suosjećanja.
Prisjetimo se i Taylor Swift iz 2012. vođene domaćica core-om (ako je takav ikada postojao) i njene mudrosti koja je preživjela test vremena. „Znate što? Zabavljala sam se. Trendovi i faze su uzbudljivi. Zanimljivo je gledati unazad i smijati se. I dok pričamo o stvarima koje nas tjeraju da se migoljimo, a zaista ne bi trebale, željela bih reći da sam veliki zagovornik toga da ne krijete svoje oduševljenje stvarima.”
Obratite pažnju na sve ono što vam je cringe, jer to odgovara na pitanje i kako percipirate svijet oko sebe, a sa svijetom oko sebe se možemo povezati upravo kroz sve te sramotne, glupave, užasno prelijepe sitnice koje nas čine onima što jesmo: ranjivim, apsurdnim i duboko emotivnim ljudskim bićima.
“I am cringe, but I am free.”
