Uz rizik da zvučim kao uzgajivač rasnih pasa ili konja, oduvijek sam itekako primjećivala zube na ljudima, uglavnom prije nego neke druge (fizičke) stvari. Cijelo djetinjstvo imala sam razmak između jedinica od 4 i pol milimetra, a budući da imam devijaciju septuma i nikako nisam mogla spavati s običnom protezom, prvih nekoliko pokušaja da se to ispravi bili su spektakularno neuspješni.
Za neuspjeh sam bila okrivljena ja, jer nitko (uključujući i mene samu) nije primijetio činjenicu da jednostavno ne mogu disati zatvorenih usta. Meni je moje disanje uvijek bilo normalno, a budući da izvana nemam nikakvih vidljivih nepravilnosti na nosu, nikome oko mene nije padalo na pamet da postoji problem.
Postojale su dvije javne osobe koje sam obožavala (i dalje obožavam). Jedna je Vanessa Paradis – vječno izvan Francuske razvlačena po tabloidima zbog toga što joj zubi nisu “savršeni” po američkim standardima, pogotovo nakon što je ušla u vezu s Deppom nakon raskida s Kate Moss (čiji zubi također nisu „niska bisera“). Druga je Madonna sa svojim, istina malim razmakom. Mene zaista nitko nije maltretirao, ali sam silno željela imati spojene zube, što sam konačno i postigla u ranim dvadesetima uz pomoć fiksne proteze. I dan danas tvrdim da je to jedna od najboljih odluka koje sam donijela i to mi uopšte ne smeta da volim i često spominjem Paradis.
Prije proteze, morala sam operirati desni – sastrugan mi je višak kosti između jedinica i izrezana usna resica. Ovo, za razliku od izgleda, nije bila stvar izbora, jer mi je rečeno da te stvari mogu dovesti do ispadanja zubi kasnije u životu – čista genetika. I dan danas se sjećam svog divnog zubara (koji je poslije znao zviždukati Olivera dok mi je zatezao žicu) kako mi govori: „Protezu ne moraš stavljati, to ti je stvar izbora. Ali operirati ovo moraš, kako bi sačuvala zube nakon četrdesete.“ Učinila sam oboje, i dvadeset godina kasnije – I couldn’t be happier. Iako nisu svi iste veličine i relativno su sitni, niti bijeli kao snijeg, meni su moji zubi zaista lijepi i uživam u njima.
Aimee Lou Wood sam prvo zavoljela u seriji Sex Education i pomalo se iznenadila kad sam joj ugledala lik u The White Lotus. Schwarzenegger junior mi je, za razliku od nje, bio potpuno očekivani casting. Nisam se začudila što su “izrazito britanski” zubi Lou Wood vrlo brzo postali vijest, baš kao i banalni naslovi o tome kako voli nositi bijele čarape. Nije prvi put.
Kada se na ekranu pojavila Charlotte Le Bon, njezini zubi zaista nisu bili prva stvar koju sam primijetila – ipak nisam profesionalna uzgajivačica rasnih životinja. Ono što mi se dopalo kod obje jest činjenica da su ti njihovi prirodni zubi, koje nitko nije zatezao niti nasilno tjerao u red, zapravo dio njihovih likova i čine ih publici uvjerljivijima na potpuno podsvjesnoj razini.
Na što mislim? Kao prvo, njih dvije nisu Amerikanke rođene u bogatim obiteljima (smijem li već reći kastama?). Obe su djevojke koje su se “snašle u životu”, netko banalan i zloban jednostavno bi ih nazvao sponzorušama, iako je stvar daleko složenija od toga. No, njihovi zubi izravni su pokazatelj da su nekakva vrsta uljeza, isto kao što je to slučaj s likom Belinde, samo što je kod nje to prikazano drugačijim kulturološkim stereotipom – time da crnkinje imaju obline i da sa sobom nose nekakav element majčinstva (valjda kao upgrade Mammy stereotipa iz “Zameo ih Vjtera”). Svidjela vam se ili ne, cijela je serija izgrađena na vrlo promišljenoj estetici i ništa nije slučajno, od lokacije do makeupa koji je bio apsolutno personaliziran.
E sad, da se vratim na Wood i Le Bon, potpuno razumijem opću prezasićenost trkom za savršenstvom i to što što se na njihove prirodne zube gleda pozitivno (umesto da ih nazivaju rugobama kao što je to bio slučaj sa Vanessom Paradis dok je bila sa Deppom, Amerikanci ne praštaju ako niste pod istim mentalnim okovima kao oni). Ipak, u ovom slučaju, mislim da je obožavanje tog “odbacivanja savršenstva” promašeno. Komplimentirati Wood i Le Bon isključivo zbog nesavršenosti koju si mnogi ne mogu priuštiti ispraviti, slično je kao reći prijateljici koja nema novca za auto kako izgleda fit jer mora pješačiti 10 kilometara do posla. Upravo zbog ovoga sam pričala o zahvatu koji sam prije proteze morala sama proći – da nisam, suočila bih se s rizikom od ranog gubitka zubi, a to nije nimalo vesela stvar.
Ti osmijesi bi možda i djelovali kao pravo odbacivanje stereotipa, da pripadaju drugačijim likovima. Mlade, prekrasne, odlično stilizirane (koliko puta ste već vidjeli ružičasti Jacquemus set) – ali ne dovoljno sofisticirane da bi ulagale u svoj osmijeh. Svi gosti u resortu koji imaju novac i moć imaju točno onakve zube kakve biste očekivali od njihove američke klase: ravne, bijele i dosadne. Čak je i njihova prva interakcija u hotelskom baru, prvi trenutak prepoznavanja, povezan upravo sa zubima: „Obožavam tvoje zube. Ti si iz Engleske, je li tako?”
Upravo je “mlade, prekrasne i stilizirane” preduvjet za to da im se mogu pohvaliti “nesavršeni osmijesi”. Ako mi ne vjerujete, zapitajte se jeste li čuli da je netko od starijih glumaca iz popularnih serija, koji nemaju porculanske šolje od zuba, dospio na naslovnicu zbog svog prirodnog osmijeha. Nema ih. Nekako sve ukazuje na to da nam je dopuštena samo jedna nesavršenost: tek ako smo prelijepi, mršavi, s nogama “iz vrata”, tada šarm razmaknutih zubi postaje nešto lijepo. Cijela stvar podsjeća na ono “baš je hrabra što se slikala gola” koje prati svaku ženu koja nije u manekenskim mjerama. Čini li vam se to ok?
