Ljeto je u punom zamahu, godišnji odmori naveliko se koriste, a pola mog društva, uključujući i ono virtualno, rasulo se po moru, otocima i raznim putovanjima. Svaki dan gledam nove fotografije plaža, sladoleda, zalazaka sunca i egzotičnih destinacija. Svatko je, čini se, pronašao neki svoj oblik odmora i bijega od svakodnevice.
No, među svim tim prizorima jedna mi stvar, i to ne samo kod nas nego globalno, sve više upada u oči, životinjski turizam. Ne znam je li to službeno ispravna sintagma, ali teško da mu neko drugo ime bolje pristaje. Životinje kao atrakcija, rekvizit ili prijevozno sredstvo. I smeta mi. Zapravo, ne samo da mi smeta, ljuti me.
Osjetljiva sam na životinje otkad znam za sebe. Tako sam odgojena i tako sam naučena. U našoj kući postojalo je prilično jednostavno pravilo: životinje se ne ubijaju ako ih se može uzeti i iznijeti van. Pauk? Čaša i papir pa van. Buba? Van. Nekakva sitna beštijica kojoj ni ime ne znaš? Van. Postojale su, priznajem, dvije neslavne iznimke (komarci i žohari), ali načelno pravilo bilo je jasno.
Ljeto, putovanja i životinje kao turistička atrakcija
I da, ako se to pravilo namjerno prekršilo, slijedila je pedagoška posljedica. Danas imam dojam (ispravite me ako griješim), da smo otišli u potpuno suprotnom smjeru. Ne samo da je ideja granice postala gotovo nepristojna riječ u odgoju, nego smo u nekom trenutku počeli djecu učiti da je gotovo sve što postoji na svijetu tu kako bi njima bilo zanimljivo. Uključujući životinje. Dijete želi vidjeti tigra? Idemo gledati tigra iza stakla. Želi pomaziti majmuna? Platit ćemo. Želi fotografiju s papigom? Naravno. Želi jahati slona? Pa jednom smo na Tajlandu. Želi plivati s dupinom? Može. Želi sjesti na devu? Brzo, slikaj dok se smije. A iza svega toga stoji jedna rečenica: životinja je postala rekvizit našeg iskustva.
Ne mora čak ni biti riječ o djeci. Odrasli su u tome postali možda još gori. Jer dijete barem ne zna.
Odrasla osoba zna (ili bi trebala znati) da slon nije evoluirao kako bi na leđima nosio turiste u lanenim kompletima. Da majmun nije rođen kako bi mu netko stavio šeširić na glavu i naplatio fotografiju. Da papiga nije fotografski dodatak uz mojito. Da divlji dupin nije morski Disneyland. Da konj nije dekoracija tradicije, svadbe, turističke atrakcije ili Instagram profila. Pa ipak, ako nešto možemo fotografirati, kao da smo automatski zaključili da to smijemo i koristiti.
Oliver nije turistička atrakcija
Posljednjih tjedana možda je najbolji primjer dupin kojem su ljudi dali ime Oliver. Već je samo to zanimljivo. Pojavi se divlja životinja i nama nije dovoljno promatrati je izdaleka. Moramo joj dati ime, približiti jo se, s njom plivati, snimiti je… Danima se upozoravalo da se radi o divljoj životinji i da pretjerano približavanje ljudi nije nešto što treba poticati. Stručnjaci su javno pozivali na oprez dok su ljudi nastavljali ulaziti u more i ostvarivati svoje “čarobne susrete”. I ovdje se uvijek pojavi isti argument: “Pa da mu smeta, otišao bi.” Ta mi je rečenica fascinantna.
Jer smo njome odlučili da ponašanje životinje razumijemo bolje od biologa, veterinara i stručnjaka koji se njima bave. Ako dupin ne pobjegne, znači da uživa. Zanimljivo kako životinjsku poslušnost gotovo uvijek interpretiramo u vlastitu korist.
Nikada nam ne padne na pamet da životinja možda ne reagira onako kako bismo mi reagirali. Da je naviknuta na ljude. Da je uvjetovana. Da je izgubila prirodan oprez. Da je iscrpljena. Da ne može pobjeći. Ili jednostavno da ne razumijemo što njezino ponašanje znači. Ali nema veze. Bitno da imamo snimku. Postoji, usput, i zakon. Ovdje stvar postaje posebno zanimljiva jer dupini u Hrvatskoj nisu samo simpatične morske životinje prema kojima možemo imati ili nemati empatije. Zaštićeni su propisima. Hrvatski Zakon o zaštiti prirode kod strogo zaštićenih životinja zabranjuje, među ostalim, namjerno hvatanje i ubijanje te namjerno uznemiravanje životinja u njihovu prirodnom području rasprostranjenosti.
Dakle, granica ne postoji samo u mojoj glavi. Postoji i u zakonu. Naravno, to ne znači da je svaki čovjek koji se našao dva metra od dupina automatski počinio prekršaj. Priroda nije sudnica, a životinja se može sama približiti čovjeku. Ali postoji velika razlika između toga da vam divlja životinja sama priđe i toga da je okružujemo, pratimo, dodirujemo, hvatamo za peraje, penjemo se na nju ili joj sustavno ne dopuštamo mir samo zato što nam je potrebna snimka za društvene mreže. To više nije promatranje prirode nego prisvajanje prirode. I nevjerojatno je koliko smo u tome postali bahati.
Drugi primjer zbog kojeg sam ponovno počela razmišljati o svemu ovome je Alka. Odmah da riješimo ono što u Hrvatskoj uvijek moramo riješiti prije nego što išta kažemo: nemam ništa protiv Sinjske alke. Ne osporavam njezinu povijest i tradiciju i ljudima pravo da budu ponosni na nju.
Uostalom, danas se od svega radi spektakl, pa zašto Sinj ne bi imao svoja tri dana u kojima se od grada napravi društveni događaj godine? Samo sam, izgleda, propustila trenutak u kojem je Alka postala hrvatska inačica Met Gale. Jer gledajući fotografije, više nisam bila sigurna prati li se viteško natjecanje ili modni tjedan. Ali između svih tih fotografija meni u glavi ostaje nešto drugo.
Konji i to scena u kojoj konj proklizava, pada, ljudi koji ga pokušavaju podići, hvataju ga i povlače nemilosrdno za rep, a jadna životinja se ne može dignuti (da ne pričam o nesnosnim vrućinama).
I možda će mi netko iz Sinja reći da ne razumijem konje. Možda će mi reći da se alkari o svojim konjima brinu bolje nego mnogi ljudi o kućnim ljubimcima. Vrlo moguće. Možda će mi netko objasniti da se određeni postupak pri podizanju konja koristi iz nekog stručnog razloga (iako ne vjerujem jer je snimka obišla sve portale i mreže, a u komentarima ima mnogo vidno uzrujanih ljudi). I to sam spremna čuti. Ali ono što ne prihvaćam jest ideja da tradicija automatski ukida pravo na pitanje. Jer konj ne zna i ne mari za tradiciju, a vrlo dobro zna što je žeđ i umor i zna kad padne. A upravo bi zbog toga svaka tradicija koja uključuje životinje trebala biti podložna strožem, a ne blažem propitivanju. Jer i u tom slučaju, opet zakon zabranjuje životinjama nanositi bol.
Još konkretnije, zabranjuje korištenje životinja na natjecanjima i predstavama ako ih se prisiljava na ponašanje koje izaziva patnju. To su prilično ozbiljne odredbe. I zato pitanje nikada ne bi trebalo glasiti: “Je li to tradicija?” Nego: “Je li dobrobit životinje zaista osigurana?” Ako jest, pokažite. Ako nije, mijenjajte uvjete.
Scena pada konja vratila me, gotovo refleksno, u školsku lektiru. U Zločin i kaznu i onu strašnu scenu Raskoljnikovljeva sna u kojoj pijani Mikolka tjera iscrpljenu kobilu da vuče teret koji ne može povući. Ta scena je napisana u 19. stoljeću. Kao svijet smo otada napredovali u svakom smislu pa mi nije jasno kako je moguće da se takve epizode i dalje ponavljaju. I ovdje ne govorim o pojedinačnim epizodama (psihički bolesnih ljudi), a ima ih toliko, da kada nađeš napušteno leglo mačaka više ne smiješ napisati točnu lokaciju, ovdje pričam o velikim manifestacijama, turističkim atrakcijama, putovanjima i slično, gdje se i mi ponašamo bez emocija, da ne kažem bez pameti.
Ako naše dijete voli životinje, zašto ga onda ne bismo naučili da se ljubav prema životinji ponekad sastoji upravo u tome da je ostaviš na miru? Kada smo posljednji put kod kupnje turističkog iskustva pitali kako je životinji koja to isto iskustvo mora ponoviti dvadeset, pedeset ili stotinu puta? Jedna turistkinja jednom sjedne na slona. Njoj je to deset minuta života. Slonu je to posao svaki dan. Mi svoje iskustvo procjenjujemo prema svojih deset minuta. Dobrobit životinje mora se procjenjivati prema njezinu cijelom životu.
I da, tu dolazimo do zooloških vrtova. Znam da će mnogi reći da moderni zoološki vrtovi sudjeluju u očuvanju vrsta, edukaciji i istraživanju. To je točno i zato nije pošteno svaki zoološki vrt automatski staviti u istu kategoriju s cirkusom ili turističkim fotografiranjem s drogiranom divljom životinjom. Propisane su i njima konkretne obveze među kojima je zaštita životinja od posjetitelja. Jer zakon time priznaje nešto što mi kao društvo često ne želimo priznati: posjetitelj nije automatski dobrobit za životinju. Čovjek može biti izvor stresa i uznemiravanja.
Cirkusi su možda najbolji primjer toga koliko smo dugo životinje doživljavali kao nešto što je tu da nas zabavi. Jer kad malo razmisliš, stvarno je bizarno gledati divlju životinju kako izvodi trikove samo zato da bismo mi pljeskali.
I tu smo, čini mi se, ipak nešto shvatili. Takve scene danas sve manje ljudi žele gledati i više nam nije baš normalno vidjeti divlju životinju pod reflektorima kako izvodi nešto što u prirodi nikada ne bi radila. Samo što smo onda izašli iz cirkuskog šatora i nastavili raditi gotovo istu stvar negdje drugdje.
Kada ponašanje prema životinji prijeđe iz neodgovornosti u maltretiranje, priča više nije samo moralna nego prekršajna. Dakle, hrvatski pravni sustav (ali samo na papiru) priznaje nešto vrlo važno: životinjska patnja nije nebitna.
Mislim da je najveći problem u tome što većina ljudi pod zlostavljanjem životinja zamišlja samo ekstrem. To prepoznajemo i to nas zgraža (izolirani slučajevi o kojima sam pisala gore), ali mnogo teže prepoznajemo onu sivu zonu u kojoj životinja pati zato što smo njezinu nelagodu proglasili normalnim dijelom našeg užitka.
I tako smo razvili čitav rječnik kojim sebi objašnjavamo zašto je ono što želimo raditi sa životinjom zapravo sasvim u redu. Najopasnija rečenica: “Pa to se oduvijek radi” Oduvijek smo radili mnogo stvari koje danas više ne radimo. To nije argument.
Posebno mi je zanimljivo koliko se odrasli zgražaju kada se pojavi snimka djeteta ili tinejdžera koji maltretira životinju. “Gdje su roditelji?” “Današnja djeca nemaju empatije.” Ali što smo ih točno naučili? Od malih nogu vodimo ih na mjesta na kojima životinje postoje kao atrakcija. Kupujemo im fotografiju s njima. Učimo ih da ih mogu dirati, jahati, da životinja treba nešto napraviti kako bi se oni nasmijali. A onda se jednoga dana čudimo što nisu intuitivno razvili koncept granice.
Možda sam preosjetljiva. Ali sve manje razumijem zašto se osjetljivost smatra nedostatkom, a ne vrlinom. A posebno u svijetu u kojem je i dalje kronično nedostaje, ovo je samo jedna u nizu tema o kojima se kroz osjetljivost treba pričati.
