“Pa dobro, da ti Asja kaže da skočiš s mosta bi li skočila?” vikala je mama na osmogodišnju mene kada me je najbolja prijateljica Asja uvjerila da se trebamo popeti na susjedovu garažu, s nje prijeći na staru lipu i onda se dofurati do susjedne garaže.
Naravno da sam pala s drveta ko’ vreća neposredno prejedena sarme i kolača kao svako pravo hercegovačko dijete nakon “laganog ručka”. Nema da nešto nedostaje kod babe nedjeljom…. Nedjelja je dan kad se s balkona viče: “ne skači, ogladnjet ćeš”.
I onda jedno 20 godina poslije Ivana vrišti na mene, ali je priča drugačija… “Jesam ti rekla da je psihopat. Kud si se petljala s idiotom!” Ja je gledam kao što sam gledala mamu prije dvadeset godina, u nevjerici, malo posramljeno, bogami i uplašeno, ali s jakim mentalnim saznanjem da ću opet napraviti isto sranje jer si ne mogu pomoći. Mene što ne ubije, ja probam opet. Da razjasnim. Ivana je vikala na mene jer sam se uplela u neku bolničku priču koja je trajala godinu dana. Znate one naporne odnose kad jedno ode, pa onda drugo, pa se vratite, pa opet sve bude grozno, a vi se kontate “Bože nije vrijedno zatvora”… Kao da cijelo vrijeme gledate prvi dio “”Gospodara prstenova i nitko se od emotivno sjebanih hobbita ne makne dalje od podnožja planine koja simbolizira neki odnos… Smor… Da je ta veza doista bila film, Terrence Malick bi se digao s premijere i otišao kući jer bi mu bilo predugo i prenaporno… pa vi vidite
Kaže jedan meme; samo se oko gluposti nikad nisam premišljala, sve ostalo je bila duboka analiza. Eto, tako bih mogla opisati svoje 20-e. Niz suludih ideja od kojih su neke urodile plodom, ali većina njih se zasnivala na mojim briljantnim idejama prilagođavanja neprilagođenih. No, ne sudite odmah. I ova moja (Ivana) je imala pacijenata na pretek. Jednu nas je cijelu večer njen dečko pratio u izlasku i “sakrivao se” po kafićima i klubu dok nisam došla do njega i pitala ga što će popit. Da nije žedan dok se trese u očekivanju da ova zbari nekog tipa ili da se ne znam koja paranoja koju je imao izrealizira. Nema ništa tužnije nego vidjeti čovjeka od 1.90m kako se pokušava sakriti u kafiću od 50 kvadrata punom ogledala. Nema vjerujte mi…
Na njega sam je upozorila. Više puta… Smiješno. Nanjušila sam psihopata na kilometar i točno sam predvidjela koje će korake poduzeti, pripremila sam arsenal savjeta i racionalno sagledala situaciju, ali jok.. Ide ona u to do kraja, dok samu sebe ne uvjeri da ne može ili dok ne progleda. I onda skrenemo u onu sferu: “Znaš, ne bih ti htjela nabijati na nos, ali REKLA SAM TI!”
Koliko uopće slušamo svoje prijatelje? Znate one divne ljude koje davimo od jutra do večeri, one vitezove koji nam provaljuju u zaključane toalete u 3 ujutro i otimaju telefone iz ruku (nisam ja majke mi), one koji vam pošalju poruku “lice ti je možda kao livada, al’ smrdiš kao smeće”aludirajući da ste fakat zaglibili u lošu situaciju (nisam ja majke mi), one koji vam kažu da nasilje nije rješenje i da nas ne žele slušati jer sve bi to morali ponoviti na sudu ako nastavimo s planom (e ovo jesam ja), one koji vam žele najbolje, koji vas doista vole? Govorim o pravim prijateljima, ne o nekom usputnom prolazniku/poznaniku kojeg ste zahaltali na šanku i koji vas sluša dok mu ne dođe travarica, vidovitom Milanu ili onim mučenicama s televizije koje gledaju u akvarij iz IKEE i prodaju ga ko’ neku svemoćnu kuglu..
Tina & Kurt Cobain
Moja Tina je upoznala/skupila nekog tipa koji je od početka bio sumnjiv. Ok, razlike u lifestyleu i te neke stvari se nekako i mogu prevladati na početku, ali ovdje je nešto doista bilo off. Idem na upoznavanje, sjednemo i dolazi on izvan sebe ko’ da je 1993. i grunge je još živ. Gledam ga i ne vjerujem. Onda gledam nju kako sjedi do njega. Jednu od najuspješnijih žena koje poznajem s karijerom koja je iz cipela izbila i puno veće muške mange i ne znam što reći. Nisam izdržala i rekla sam joj da mislim da tip ima neki problem… Prvo nije vjerovala (jer joj je on rekao da nema), onda se situacija počela razvijati u svim mogućim smjerovima, a ja sam kao prokleti Grinch sa strane samo siktala na nešto što je bilo očito, ali ona od emocija nije mogla vidjeti.
Iako volim biti jako nježna prema svojim prijateljima i omogućiti im slobodu da se razlijepe od emocija i srljaju u avanture života, ne mogu podnijeti kad vidim kako netko očigledno manta nekog tko je meni srcu drag, a ja ne mogu napraviti ništa. Odlučila sam da ću ipak držati jezik za zubima i biti tu kad stvar eksplodira, jer eksplozija je bila neminovna, a kao frend trebaš biti zračni jastuk. Kada je eksplodiralo suzdržala sam se od reakcija tipa “rekla sam ti”, ali ne mogu lagati i napisati da mi nisu prošle kroz glavu. Ona kaže: “Zašto te nisam poslušala”. Ja je pogledam i odgovorim: “A našla si nešto lijepo u tome svemu i držala se toga kao sve što se nekad držimo za slamku”.
Koliko puta vam je bliska osoba rekla da situacija nije dobra za vas?Ako ste tužni, ako vas nešto ne veseli, ako niste baš dobro sa sobom, ali ne možete se ispetljati iz te mreže u koju ste se zapleli… A netko tko vas voli sve to gleda sa strane i pokušava doprijeti do vas. Najgore od svega jest što u takvim situacijama znamo da nešto ne štima. Inače ne bismo pitali. Znamo da se koprcamo i da je loše i onda pitamo za pametan savjet osobu od povjerenja. U jednoj prilici mog života prijatelji su se okupili oko mene kao dobermani. A vjerujte mi, ovi moji su opaka skupina. Kao neki “Suicide Squad” i svatko ima po jednu vještinu koju koristi po potrebi kad netko od nas zaglibi. Bila sam ljuta na njih jer sam mislila da me osuđuju, da mi brane, da me ne razumiju… Onda sam se trgnula sama od sebe i postala im zahvalna jer sam shvatila da su bili u pravu i da su me nastojali zaštiti koliko su mogli. A to pravi prijatelji rade… Štite “budale” i kažu im da je vrijeme da stanu malo, osvrnu se i poliju se hladnom vodom. Da realno sagledaju situaciju. Jer svi smo mi budale kad se pogubimo. Ponašamo se kao da smo na nekom spring breaku koji će na kraju breakat samo nas ako se ne izvučemo na vrijeme.
Svatko od nas ima jednog prijatelja koji nekad zaglibi. Prijateljica mi nedavno priča o svojoj prijateljici koja se po stoti put pomirila s tipom koji nije dobar za nju. Ni na psihičkoj ni na fizičkoj razni. Neću ulaziti u detalje, ali odnos nije zdrav. Svi oko nje su očajni jer je vole i ne žele je vidjeti kako srlja prema propasti. Ona misli da ima sve pod kontrolom, a povijest se ponavlja. Neminovno je da će završiti u naručju nekoga od njih, nadam se neozlijeđena u svakom smislu. Svi su nemoćni. Ona je odlučila po svom i dok si nešto ne dokaže neće stati.
Gledajte, nije problem pogriješiti, napraviti krivu procjenuTo radimo svaki dan. Ja nekad napravim šest krivih odluka dok do posla dođem ujutro. Ljudi smo, zajebemo se na milijun razina. Upuštamo se u situacije bez kalkulacija nadajući se najboljem i nekad s malom figom u džepu da ćemo možda “proć lišo” jer svi nakon nekog vremena nosimo pečat oštećene robe, svi smo iskusili povrijeđenost u svim oblicima, sjebani smo, nazovite to kako želite. Nadalje, uvijek postupimo kako želimo. I kad oko sebe imamo vjerne ljude koji će pokupiti komadiće kad se razletimo po podu uvijek postupimo iz nekih vlastitih pobuda, slabosti, želje za dokazivanjem… čak i kada u sebi znamo da će nas doći glave. Jer uvijek znamo… Zar ne?
Možda ste trenutno u situaciji gdje vam je potreban prijateljski savjet ili ga prijateljica traži od vas. Istina je da je mala vjerojatnost da će ga i jedna od vas poslušati. Zaletjet ćete se u taj zid svom snagom i pokušati ga razbiti buljom, pa što bude. Ako ste naumili, rijetko tko vas može spriječiti dok sami sebi ne kažete “bolja sam od ovoga”. A kad si to kažete, otvorite bocu vina s prijateljicom i nasmijte se sami sebi. E tek onda znate da ste fakat dobro.
