Većina onih koji su rođeni prije sredine devedesetih bi za većinu sličnih naslova frknula nešto u stilu “core-ovo, core-ono” s obzirom na to da je većinu naziva teško i popratiti, a kamoli zapamtiti, jer se pojavljuju i nestaju svjetlosnom brzinom. Ipak, kada je normcore u pitanju stvari stoje nešto drugačije – on je jedan od prvih, a vrlo vjerojatno i jedini koji je zapravo pustio korijenje u kolektivnoj svijesti raznih generacija, Takoreći, postao je stil koji je nadrastao trend.
Pripišite to pandemiji i tzv. “tihom luksuzu” koji se, poslije te iste pandemije i booma maksimalizma nakon nje, vraća već u drugom krugu. Ne, ni ja sama ne vjerujem da prošlo dovoljno vremena za “drugi krug” ali, eto, jeste.
Osnovne postulate normcore-a, davno je zacrtala Philo kada je preuzela Céline i pridobila legije obožavateljica koje su složno klimale glavom na njene minimalističke vizije. Službeno je počela vožnja na valu suptilnosti. Ovo ne znači da je dotična vrsta luksuza neprepoznatljiva – luksuz će uvijek biti prepoznatljiv – već da je postao više stvar znalaca nego igre pogađanja širokih narodnih masa. Vremenom je, u nekom momentu, trend postao praktično unisex do te mjere da ste slobodno mogli kupovati na muškom odjelu, i obratno.
Nanizali su se redovi North Face jakni, New Balance tenisica, trenirki i prsluka na V-izrez i normcore je jednim dijelom prerastao u fashion daddyfication. Na neki način, i sama sam se ukrcala na taj dad trend (bez gore spomenutih tenisica, doduše). A onda je počeo preokret. Suptilno, ali vrlo jasno, tko hoće da vidi. I taj preokret je zapravo više dizajnersko-modni, nego trendovski, ako me razumijete.
Ako me ne razumijete – ne krivim vas – pojasnit ću.
Umjesto naizgled nabacane unisex odjeće kopirane iz nostalgičnih serija, dizajneri su nam počeli servirati vrlo promišljene mix’n’match kombinacije čija neobjašnjiva privlačnost zapravo leži u suptilnim detaljima i kompliciranim tehnikama izrade koje bi prošle nezapaženo ne istreniranom oku.
Možda je prvi očigledan korak napravio Matthieu Blazy svojim kožnim trapericama, bijelim potkošuljama i košuljama od flanela. U narednom dijeljenju, otišao je korak dalje i inspirirao se street style-om ali ne onom cirkuskom ekstravagantnom grupom koja za vrijeme Tjedana mode lovi fotografe više nego što fotografi love njih, već “običnim” ljudima s kojih iz nekog razloga ne možete skinuti pogled.
Slične basic-ali-ne-basic komade smo vidjeli i na posljednjoj Miu Miu reviji, koja je vrlo rodno fluidna i, istovremeno, potpuno anti-teatralna, a seksi. Tu je i Coperni kolekcija za ovu sezonu, veoma senzualna ali sve vrijeme u okviru normcore elemenata. Slično se dogodilo i s revijom koju je za Gucci napravio dizajn tim koji je preuzeo poslije odlaska Alessandra Michelea i na pistu poslao modele s referencama na devedesete i Toma Forda, kao i određenu nonšalanciju koja nije bila karakteristična za brend dok ga je vodio Michele.
Suština normcore-a je smirenost. Prema sebi i prema tome kako izgledamo i prezentiramo se svijetu. Ova odjeća je jednostavna – traperice, hlače, bijele majice – samo što to više nisu obične bijele majice i traperice, niti dad sneakers. Sada se sve vrti oko Prada majica i Bottega kožnih traperica, Coperni topova i Brioni odijela, Peter Do potkošulja od sjajne krem kože. Njihova ljepota leži podjednako u ideji jednostavnosti, ali i izradi i luksuzu koji se ne vidi izdaleka.
Nitko nije rekao da je ta jednostavnost laka za izvesti.
