Kada mi misli odlutaju u vrijeme nesnađenog tinejdžerstva, uvijek, rukom pod ruku, došetaju nostalgija i romantiziranje. Psiha je negdje usput zabetonirala nemile uspomene, ostavila one dobre i s vremenom im napisala još uzbudljivije scenarije, a čak i one “loše” negdje su putem postale anegdote. Znam da idealiziram kada taj period svog života zamišljam kao TV seriju vrijednu gledanja u udarnom terminu, no kada skinem sjajuckavi omot pretjerivanja i dalje mislim da je, u zoru novog milenija, bilo sjajno bit’ klinac. Bilo je to vrijeme kad je internet još bio u povojima, prepušten na milost i nemilost telefonskoj liniji i Internet Exploreru, vrijeme kada smo svi imali “dečke” na Filipinima koje smo “upoznale” preko chata i zlatno doba MTV-a koji je danonoćno vrtio spotove u koje smo hipnotizirano buljili. Zazivajući duhove Simona, Garfunkela i Beatlesa, stari je bio osobno uvrijeđen muzikom koju smo tada slušali, a stara nije mogla vjerovat’ da nitko u tim spotovima ne nosi potkošulju. Na sveopće zgražanje roditelja i starijih učiteljica koje su brinule za kondiciju naših jajnika, ni mi nismo nosile potkošulje.
Bilo je to vrijeme golih trbuha i potkošulje su značile smrt društvenog statusa. Ako je bilo nužno, potajice bi se presvlačile u haustorima i spremale ih u torbu. Baš kao i Britney Spears, dok stoji na litici pjevušeći “I’m Not A Girl, Not Yet A Woman”, i mi smo bile zaluđene sićušnim topićima i dekadentno niskim trapericama iz kojih bi nam ispadale guzice na školskim zidićima. Nosile smo ih i po cičoj zimi u kombinaciji s prekratkim jaknama koje su izgledale kao da smo ih posudile od mlađe sestre. Hlače koje su prekrivale vitalne organe bile su sinonim za one koje je pregazilo vrijeme i one koji slušaju Simona i Garfunkela. Iako su starije generacije s negodovanjem promatrale naše pokušaje da izgledamo kao Britney i Christina, hlače niskog struka bile su posvuda. Dapače, neko vrijeme su bile toliko popularne da čak i da ste htjeli nositi nešto drugo to naprosto niste imali gdje kupit’. Početkom milenija vladala je pandemija traperica niskog struka i većina nas je zbilja vjerovala da su lijepe. No, malo po malo, trend se počeo mijenjati, a dekadentno nisi struk zamijenio je retro model traperica visokog struka. Sjećam se trenutka kada sam prvi put navukla na sebe mom jeans i, kao da gledam film strave, promatrala svoj odraz u ogledalu pitajući se zašto se osjećam kao da nosim pelene ili pojas nevinosti. Bila je to neka potpuno nova silueta, fokus s trbušnjaka premjestio se na guzicu, i u tom sam trenu pomislila kako se nikad neću naviknuti da su hlače odjednom “visoke”. Naravno, s vremenom sam se naviknula na to da su hlače “odjednom visoke”, svi su nosili mom jeans i “Britney struk” si mogao nać’ samo u nekom zabačenom second handu, feeling da nosim pelene je donekle iščeznuo i zamijenio ga je onaj da nema žive sile koja će me ikada više prisiliti da opet pređem na niske.
No, svima koji poznaju cikličku narav mode, koja vječito reciklira trendove i postojeće šalje na čekanje, bilo je jasno da će se niski struk jednom vratiti. Na sveopće čuđenje internetskog plenuma koji je odgovorio retoričkim pitanjem “pa zar nam pandemija virusa nije dovoljna?”, to se, čini se, i dogodilo. Sestrinski brend Prade, MiuMiu, na svojoj je prezentaciji u Parizu najavio “novi” veliki trend za iduće proljeće – ultra minjake super niskog struka, “nešto šire od remena”, u kombinaciji sa “skraćenim” puloverima i košuljama koji fokus vraćaju na “zaboravljeni” trbuh. Diet Prada je iskopala sličan trend s početka milenija kada su sićušne minjake nosile Christina Aguilera, Fergie, Paris Hilton, i Nicole Richie, pa čak i Beyoncé, a jedan od videa koje je servirala internetu opisala je riječima “Evo da vas istraumatiziramo svim MiuMiu mini suknjama u pokretu”. Iako su se naznake povratka mikro mini trenda pojavile još prošle zime u kolekcijama Saint Laurent, Miu Miu i Blumarine, tek je ovaj potez Miuccije Prade dočekan s toliko strastvenim negodovanjem. Neki su se čak u nevjerici pitali što će sada biti sa ženama koje su napravile Brazilian butt lift. Kao da je pitanje slijeđenja trendova pitanje preživljavanja.
Ne poznajem komentatore osobno, no sudeći po njihovim izrazima šoka, čini se da su niske traperice i sićušne minice ostavili na početku milenija kada su ih, vjerojatno, i sami nosili. Doduše, nije mi odveć jasno čemu tolika drama. Jedino što sam ja, u svojim srednjim tridesetima, pomislila nakon početnog “oh, ne opet!” je da ovo ustvari uopće nije trend za mene. Kao što moja mama i moja učiteljica zemljopisa nisu brže bolje uskočile u trapezice s niskim strukom iz kojeg ispada dupe čim su vidjele kako Britney pjevuši “I’m Not A Girl, Not Yet A Woman” na rubu litice, tako niti ja ne planiram svoj mom jeans zamijeniti za neki minjak u kojem ću prehladit’ bubrege. MiuMiu se uopće ne obraća ljudima u srednjim godinama koji su, početkom milenija, bili klinci i koji su, kao da nemaju izbora, kopirali modu s MTV-a. Obraća se nekim novim klincima koji su željni nečega što je njima novo i što će ih dodatno odvojiti od starijih generacija koje je, kao što smo mi nekoć mislili, “pregazilo vrijeme”. Hoće li se trend niskog struka vratiti već iduće proljeće ili će mu trebati neko vrijeme za adaptaciju, ne znam. Ali, vratit će se sigurno jer je moda naprosto takva. Sva sreća pa stvarno ne postoji živa sila koja će vas prisliti da se odreknete mom jeansa.
