Tu večer sam oko 21 odlučila otići u Veneciju, oko ponoći sam platila karte i hotel. Ustala sam se u 4 ujutro i spremila za autobus koji je kretao u 6:50. Imala sam ideju sjesti i čitati, zamislila sam to kao meditaciju. Kako sam se zaželjela vožnje autobusom, iz ove pozicije mi nije jasno. Ipak, upravo dok ovo pišem, razmišljam o nostalgiji, ljetu i vrućini i zapravo sam sigurna da sam se u tu ljepljivu situaciju dovela namjerno. Taj dan je u jednom trenutku na termometru pisalo 37 stupnjeva. Autobus je bez isprike kasnio u polasku i već tada sam se sjetila talijanske ležernosti i temperamenta.
Stigli smo na odredište gotovo sat i pol kasnije, također bez isprike i komentara. A i vozili su jako sporo. U nekom trenu sam se počela osjećati kao da sam upala u neki film u kojem ništa baš pretjerano ne funkcionira i jedino što ima savršeno pravilnu progresiju je dizanje temperature zraka. Kako sam jako puno čitala (očito lažem), mobitel mi se ispraznio. Pokušala sam posuditi punjač, to je pomoglo na neko vrijeme, ali morala sam ga kupiti jer kako ću preživjeti bez punjača?! Kupila sam ga čim smo stali i opet pokušala puniti mobitel. Nije funkcioniralo i otišla sam reći vozačima da su lagali na internetima o svom autobusu.
Rekli su mi na talijanskom da sve funkcionira i da probam opet. Probala sam i okolne utičnice i punjač od grupe simpatičnih Francuza koji su se jako smijali jer je jedan od njih puhnuo u moj mobitel u pauzi od jedenja breskvi. Kakav klasik francusko/talijanskog igrokaza. Pogledali su me i rekli: ‘I think it’s you.’ To me naučilo više stvari- ne žuri sa zaključcima i ne svađaj se sa vozačima autobusa jer si možda baš ti kriva za sve. Ok, Apple, ali ipak ja.
Kad smo stigli sam bila presretna i ništa mi nije smetalo (ne lažem ovaj put). Kupila sam kartu za vaporetto i pričekala zadanih deset minuta (bilo je dvadeset jer su pili šampanjac i nazdravljali). Ispalo je da je najglasniji među njima kapetan, to je možda bilo očito normalnim ljudima jer je imao kapu kapetana, ali ja sam mislila da je neki glumac koji slavi neku premijeru. Cijela ekipa je bila baš nekako ležerna i nikada neću zaboraviti naših deset minuta White Lotos pijane avanture i zajedništva.
Venecija je bila usijana količinom vibrirajućih informacija pa tek onda ljetnim suncem. Kakofonija detalja od murano stakla (vero murano!), suvenira, gondola, zelenog, neprozirnog mora i povijesti na svakom koraku mi je još jednom pokazala zašto se toliko manifestacija važnih za kulturu održava baš tamo. Stare, oštećene fasade koje se nikamo ne žure iako možda ponekad malo potonu, rekle su da se ne boje AI, neke od njih nisu ni čule za tog lika. Baš me zanima čime se bavi, rekla je fina, stara Talijanka u dućanu uz smiješak i otvorila mi hladan Aperol. ‘Ecco bella.’ ‘Grazie mille,’ rekla sam. ‘Ovaj je jako fin, vidjet ćeš. Uživaj.’
Toliko noviteta možda može podnijeti samo prostor koji je već vidio gotovo sve. To je bio savršen kontrast, mudar okvir za paviljone kojih je ove godine bilo čak 66, najviše u povijesti Biennalea. Po prvi put su se predstavili Azerbaijan, Oman, Qatar i Togo.
Izložbu sam pogledala u dva dana, prvi dan sam se posvetila Giardiniju (26 paviljona), a drugi Arsenaleu (25 paviljona) već od jutra. Teoretski se može protutnjati kroz sve u jedan dan, ali to ne bi imalo smisla- svaki postav je toliko slojevit i kvalitetan da je jednostavno nemoguće upiti toliko informacija na pravi način. Giardini dio izložbe mi je nekako ostavio nježniji dojam jer je smješten u vrtove, a Arsenale u napuštene industrijske i vojne pogone. Također, neki paviljoni su razmješteni po centru Venecije i ulaz u njih je većinom besplatan (15 paviljona).
Cijela izložba je, naravno, posvećena budućnosti gradnje, no imam osjećaj da je ove godine nešto bilo drugačije- iako je svaki postav prepun istraživanja, mjerljivih činjenica i nevjerojatno puno sadržaja, nitko se baš nije pravio važan- nitko nije ustvrdio da je njihov način najbolji ili da su sve shvatili. Uzrok tome sam našla u genijalnom pozivu autorima kustosa Carla Rattija koji kaže da su dobili tisuće mailova, da ni sami nisu očekivali takav odaziv niti su odmah bili spremni dati organizacijski odgovor na to sve. Što se tu dogodilo? Napokon, dijalog i postavljanje pravih pitanja (znam da nema glupih pitanja već samo glupih odgovora, ali ipak su neka pitanja pravija od drugih).
Nisu ostali samo na teoriji već je izložba riješena tako da se postavi odmah recikliraju ili da unaprijed imaju planiranu sekundarnu namjenu.
Jako me razveselilo kad sam u Arsenaleu nabasala na hrvatski postav prigodno nazvan Institute of Errors. Na njemu su radili i moji prijatelji Ana Tomić i Marino Krstačić Furić koji već godinama skupa grade nešto jako lijepo. Nisam u prvi tren shvatila da gledam hrvatski paviljon jer me je zaokupilo dvoje mladih ljudi koji su igrali ping pong na stolu koji je imao rupe u površini, a djevojka je, ne zezam se, imala Schanzov ovratnik i jako se trudila igrati što bolje.
Stol je bio dio postava i premise da mi sada igramo na oštećenom teritoriju, tj. trebamo štetu već nastalu na planetu uzeti u obzir svaki put kad planiramo nešto novo što vjerojatno ima utjecaj na cjelinu. Dečko se jako trudio pomoći curi da igra, pokušavao je uvijek baciti lopticu tako da ne odskoči s najužeg dijela oštećenog stola… I da se igra nastavi.
Kao što bi Aldous Huxley rekao: ‘Lightly child, lightly…’
Dojmio me se japanski paviljon, zapravo sam shvatila koliko tek dok pišem ovaj tekst.
Nazvan ‘in-between’ (japanski ‘ma’), predstavlja istraživanje prostora nove inteligencije koja nastaje u dijalogu između ljudi, umjetne inteligencije i prirode.
Sa biennala sam otišla razmišljajući o toj riječi, toj maloj, dubokoj vibraciji ‘Ma’. Kako naši ljudi kažu ‘Ma’? Ma, pusti me… Ma, ne znam, ma vidjet ću… Ta rječica nam ponekad kupi minutu, sat, dan… za razmišljanje. Nije li nevjerojatno koliko se tananih sitnica poklapaju kod ljudi i čitavih naroda?
Ma je japanski koncept pauze, razmaka, prostora, bjeline i tišine koja nije prazna.
U umjetnosti ona predstavlja prazninu koja je prepuna mogućnosti, kao obećanje koje čeka svoje ispunjenje. Opisana je i kao tišina između dvije note koje ponavljanjem stvaraju glazbu.
Kod ikebana discipline, prostor oko cvijeća se smatra jednako važnim kao samo cvijeće i biljke u kompoziciji. U karateu, ma predstavlja udaljenost među borcima. Svijest o svom mjestu na sigurnoj udaljenosti od protivnika i procjenu dosega udarca smatra se razumijevanjem ma. U literaturi ona predstavlja način promatranja priče- može se čitati različito kada se naglasak stavi na vezu među stvarima (awai), razmak između stvari (aida) i razmak među ljudima (aida gara). Ovaj koncept zapadu su približili veliki redatelji Wong Kar-wai i Akira Kurosawa svojim dubokim i predivnim filmovima.
Kako je bilo zbilja vruće, a klimatske promjene su bile jedna od naglašenih tema mnogih postava, do izražaja je iz prve ruke došlo to kako se neki materijali ponašaju i mirišu. Divno je bilo u prostorima od drveta, osjetno svježije i mirisno. Od tada kad mi netko kaže ‘Grčka’, neću se sjetiti bijelog Santorinija već minucioznih, mirisnih maketa od drveta. Španjolska ju prati u stopu sa primjerima materijala, predivnim maketama i pjesničkim nazivima izolacijskih materijala (alge nazvane Neptunova trava).
Danski postav je imao miris zemlje, a u House of thought- Vessels for Liminal Dialogues sam osjetila miris cijele prašume zbog njihovog predivnog dokumentarca snimljenog u Cundinamarci kojeg sam pogledala cijelog dva puta. Naratorica je pričala o vremenima kada su pleli kuće sami sebi uz pomoć cijele obitelji, pa bratu, sestri, potom susjedima…
To je bilo nešto što se događalo, što su radili svakodnevno i organski. Nazvali su dokumentarac We are all vowen i to mi je nešto iznimno blisko. Na taj način su površine kojima se služimo i u kojima živimo neraskidivo povezane s dimenzijom nečeg prirodnog. Mjere nam zadaje priroda dimenzijom lista kojim pletemo. Tako su oni živjeli u višekratnicima onoga što raste na stablima oko njih i u skladu s prirodnim ritmom. Osjećam da vrijeme u takvim kućama drugačije prolazi. Mnoge od njih su bile napravljene u obliku torusa, geometrijskog tijela u čijem obliku se kreće i naše osobno elektromagnetsko polje.
Australski paviljon s temom ‘Home’ je naprosto divan- nevjerojatno je koliki utjecaj ima prostor na naša osjetila. Ulazi se polako, sa stražnje strane velike kružne građevine od vrste cigle, do širokog ulaza u prostor koji želi dobrodošlicu šljunkom na podu i ručno rađenim predmetima razmještenima duž cijelog dugačkog zida. Sve zapravo izdaleka izgleda kao da su to kamenčići koje su skupila dječica dok se ne priđe bliže i ugleda minuciozna djela australskih umjetnika. Sve djeluje jako pitomo i mirno, kao jedan univerzalni, idealni dom.
U ovom slučaju, kod mojih zapažanja, japanski ‘ma’ mogu primijetiti u tome da nisam ni znala da me australski paviljon podsjetio na maternicu dok se nisam zapitala kako da ga nekom opišem riječima. Mislim da je to taj prostor koji Japanci naglašavaju i koji je prijeko potreban danas. Prostor u kojem nisam možda savršeno sigurna u alat kojim se koristim, ali sigurna sam u svoju namjeru i spremna sam tražiti pomoć i priznati da nešto ne znam. To je prostor koji nije glamurozan, koji ništa ne prodaje već je duboko ljudski.
Usmjeren na budućnost, ali kao da prethodno sagledava prošlost da ne bismo opet radili iste greške, biennale je predivan primjer propitivanja samih sebe da bi bili što bolji dok stvaramo nešto na svoju sliku (zvuči poznato?).
Iako svojim prijateljima možda zvučim kritično ili u strahu od AI, ne radi se o tome- radi se o načinu korištenja AI. Ključna riječ korištenje- AI je alat, nije nam najbolji frend kojem se treba prepričati razgovor s dečkom. Mi smo ti koji učimo AI o ljudskoj komunikaciji i trebali bismo se ponašati kao da smo toga svjesni.
‘We are all woven together in the great web of humanity, and whatever we can do to benefit and uplift others will reflect in blessing upon ourselves.’ Ellen G. White
Čini se da je loptica u našem kutu.
Tekst: Maja Miletić
