Ta crvena. Zatim bijela koja nije bijela, pa crna, pa tek onda boje. Godine 2007. Valentino Garavani proslavio je 45 godina svoje modne kuće. Kao pravi Rimljanin – ne Talijan, nego Rimljanin – proslava je bila imperijalna: izložba u muzeju Ara Pacis sa stotinama kreacija poredanih poput legionara po stepenicama zdanja na obali Tibra. Bile su – malo je i banalno reći – impozantan prizor. Negdje u to vrijeme Maestro je obznanio da je kuća prodata talijanskoj grupi Marzotto (nakon što je 1998. prodata HdP-u), te je sljedeće sezone, početkom 2008., prikazao svoju posljednju kolekciju. Na izložbu sam otišla dan nakon svečanog otvorenja. I… ostala bez riječi. Jedno je gledati fotografije i komade po trgovinama, doživjeti ih na taj način; nešto je sasvim drugo.
Smrt Valentina Garavanija ne traži retrospektivu, nego točan jezik. Sve ostalo – opisi, haljine, godine, klijentice – već postoji i ne govori ono što je u ovom trenutku najvažnije. Valentino nije bio dizajner koji sam sebe “objašnjava” kroz odjeću, nego kroz odnos prema moći, ukusu i distanci. A upravo je ta distanca danas gotovo neprevodiva.
Valentino Clemente Ludovico Garavani nadživio je svoje rivale Yvesa Saint Laurenta i Karla Lagerfelda, s kojima ga se tako često povezivalo, pa i Giorgija Armanija, koji je prije nekoliko mjeseci otišao u vječnost. Citirat ću BOF: “Women’s Wear Daily imao je nadimke za sve njih: Yves the King, Karl the Kaiser, Valentino the Chic. No dokumentarni film o njemu, objavljen 2008. godine, iste one u kojoj se povukao, ostavio je Valentinu još jednu, trajniju titulu: Posljednji car.”
Iako sam nije volio taj naziv, on to uistinu jest bio. Valentino nije bio “posljednji romantik” niti “čuvar stare škole”. To su etikete koje industrija koristi kad želi brzo zatvoriti priču. Kroz svoj golem i, na prvi pogled, šarenolik opus vrlo je rano shvatio da za njega moda nije prostor nasumične slobode, nego prostor svojevrsne kontrole. Kontrole proporcije, pokreta, konteksta. U svojoj srži Valentino je bio elegantni elitist u smislu da je, na svoj način i svojom estetikom, smatrao kako ima i kontrolu nad tim tko ima pravo na ljepotu koja nije ironična.
Kako je izgledala Valentino žena?
Nikad naivan, uvijek ženstven, uvijek kodiran. Svaka silueta, svaka boja, svaki ukras imali su jasno mjesto u hijerarhiji. Zbog takvih poput njega, koji su me samim svojim postojanjem i radom učili da čitam pogledom, danas iz dubine duše prezirem PR priopćenja o modi koja navodno ima ulogu “osnažiti” ženu, “podići joj samopouzdanje”. Valentino je polazio od nepokolebljive pretpostavke da žena koja nosi njegove komade već zna tko je – i time se ponosio. Nije se obraćao nesigurnosti u ženama, nego ju je na elegantan način isključivao iz svog kadra.
U industriji koja se posljednjih dvadeset godina sve više brine da nekoga ne uvrijedi, biti nazvan elitistom postalo je uvreda. Razumite me, ja tu riječ ovdje ne koristim kao uvredu, nego kao obranu od priče prema kojoj je “svatko pozvan” dati svoje mišljenje. Davno prije stud cipelica i njihovih kopija, on je stvarao odjeću koja nije služila da te netko njome identificira, nego da je ti prepoznaš. Ako to ne vidiš, nije namijenjena tebi.
Kada listate objave i članke od sinoć do danas, svaki drugi počinje time kako je otišao posljednji velikan iz reda kolosa kakvi su bili Yves Saint Laurent, Lagerfeld, Armani… Istina. Bili su suvremenici. Bili su i Titani. I svaki je bio poseban. Mnogi su dijelili klijentice, ali je svatko čuvao svoj teritorij. Valentino se nije reinventirao; on je teritorij štitio gotovo političkom disciplinom. Njegova crvena, TA crvena, više je oznaka suvereniteta nego nekakav brand asset.
Moda je u njegovo vrijeme bila više industrija pristupa nego vidljivosti (koja je bila pažljivo servirana). Kada ju je servirao, Valentino je to činio maestralno profinjeno, poput trenutka kada je obukao Jackie Kennedy (uvijek mi je bilo pomalo smiješno što je Valentino haljinu na jedno rame, koja je poslije rekreirana za J.Lo, uredno ponijela s originalnom etiketom, dok je njezin, nažalost, ružičasti Chanel kostim bio licencirani lažnjak, odnosno nije iz Chanelova ateljea). Od Jackie do J.Lo, svaka u svoje vrijeme u istoj haljini, mnogo prije nego što je vintage na crvenom tepihu postao popularan. Dosljednost u svemu, tako izgleda uzdizanje iznad trenda u praksi.
Čak ni Valentino revije – a nikada neću zaboraviti crvenokosu Lindu za SS1992. u onoj crno-bijeloj haljini koju je Zendaya nosila na jednoj od premijera Euphorije – nisu bile bijeg od stvarnosti niti teatralnost. Bile su sublimacija stvarnosti, njezin filtrirani oblik do mjere u kojoj postaje uzvišena.
Smrt Valentina Garavanija ne označava kraj jedne karijere, niti jedne ere. I jedno i drugo odavno je završeno. No iza njega ostaje još jedno veliko prazno mjesto autoriteta. Kraj jedne pretpostavke: da moda može biti ozbiljna bez ironije, lijepa bez navodnika i distancirana bez potrebe da se zbog toga ispriča.
