Giorgio Armani preminuo je 04. rujna 2025. i postao besmrtan. Po mrežama se roje postovi koji hvale njegovu veličinu, daju se intervjui o njegovom utjecaju na kolektivnu svijest (moda je tu “samo” alat, baš kao što i treba biti) i nižu članci o kultnim filmovima za koje je radio kostime. Razmišljam o tome kako je otišao pretposljednji Titan, ostao je živ još samo Valentino koji se odavno povukao iz posla. Kao i svi njegova kalibra, zablistao je najsjajnije u svom vremenu, onom koje nam je odavno postalo retro, ali njegov utjecaj i dalje je tu, bio netko svjestan toga ili ne. I danas blista kao životni koncept. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko se od ovog vizionara ima naučiti, i ne, ne mislim na to da sad svi trebaju kupovati vintage Armani sakoe za novi post. Njegov život je slijed svjesnih izbora, nezaustavljive volje i vjernosti samom sebi. Iznad svega, hrabrosti.

Opsesivna potreba za kontrolom dovela je i do toga da je Tim Blanks napisao eulogiju Maestru još dok je ovaj bio živ, kako bi je mogao pročitati. Može li dalje od toga? I nije li to posljednji najbolji pokazatelj Armanijevih životnih principa? Giorgio Armani vjerovao je u samodisciplinu. Iz dubine duše molim vas da ovo ne tumačite banalno i prevedete “samo” na njegovu estetiku koja se, još banalnije, danas opisuje jednom riječju koju još malo tko suštinski razumije: minimalizam. Armani jest bio minimalist, ali onaj pravi, u svojoj koštanoj srži. Njegov minimalizam nije bespredmetna jednostavnost koja nam se danas protura kao ovaj pravac. Upravo suprotno. Armanijev je izučen i ogoljen do točke u kojoj je sve rečeno linijom koja je sve samo ne slučajna. Dovoljno je sjetiti se dekonstruiranog sakoa iz 1980-ih, bez postave i krutih formi, koji je Richard Gere u Američkom žigolu pretvorio u simbol nove muškosti. On obožava tijelo – i to kako izgleda i to za što je sposobno. Posvećen mu je do kraja – zato jednako dobro stoji i Richardu Gereu i Lauren Hutton, kao i Grace Jones i Basquiatu.

Iako je sinonim za Made in Italy, Armani nije ostao samo europski fenomen. Njegov dekonstruirani sako i fluidne linije pokrenuli su cijeli val američkih dizajnera osamdesetih. On je originalni yuppie dream, simbol uspjeha na Wall Streetu i u Madison Avenue uredima. Na toj slici izgradili su potom vlastite imperije Calvin Klein, Donna Karan i Ralph Lauren – nudeći američku verziju istog sna, discipliniranog ali dostupnog. Armani je postavio predložak, a oni su ga pretvorili u vlastitu estetiku.


By all means, uključite ga u svoj životni Pinterest moodboard, ali ne da biste ga kopirali već da biste ga izučavali. Razlika je velika. Nijanse bezbrojne. Valentino je imao svoju crvenu, a Armani sivu. Nek mi oprosti što sam je ovako nazvala u prijevodu. Armani greige je nešto kompleksnije, to nije samo boja, već ideja stila koja je redefinirala suvremenu eleganciju. Savršen spoj strogosti i mekoće, jednostavnosti i luksuza i kontrateža raskoši Versacea i glamuru YSL-a – greige je opipljivi znak njegove vizije: diskretne, profinjene, bezvremenske.


Ova tri pridjeva našla su se pored Armanijevog imena bezbroj puta, ali riječ seks, mnogo, mnogo rjeđe, osim ako ne stoji pored slike Richarda Gerea, a i tada je Richard seksi, ne odjeća. Bez uvrede, odjeća je to barem koliko i glumac, ako ne i više. Nemojmo zanemariti koliko mu je upravo odjeća pomogla da uđe u ulogu u filmu Američki žigolo. Za žene je isto učinio s odijelima – oslobodio ih je rigidnih power-suits i ponudio fluidne krojeve, svilene košulje i neutralne tonove koji su jednako govorili o snazi i senzualnosti.

Kako je to Armani seksi, kad je za većinu sinonim za njegovo ime dobro krojen sako mekih linija?
Jednostavno. Armanijevo razumijevanje tijela i njegovo oslobađanje pokreta, majstorski senzualan odabir tekstura čine da se u njegovim komadima osjećate slobodno i dobro u svojoj koži. To su komadi koji oslobađaju od nepotrebnog tereta i suvišnih izbora, vraćaju vas sebi svojom moćnom ljubavlju prema vama. Jer Giorgio Armani nas je sve volio. Pomalo kao da ste na otoku s nekim koga volite. Nijedan pokret nije pogrešan, svaki dodir ruke i prirode vas miluje i budi. U Armani sakou svoju autentičnost mogu pokazati i Grace Jones i Cate Blanchett. I to je najmoćniji afrodizijak.
Odakle ta potreba da se ljudima pruži način da se iskažu kroz dizajn? U njemu samom. Armani se ponosio time što je svoj brend osnovao s 40 godina (legenda kaže da je prodao svoj Volkswagen Buba kako bi skupio početni kapital) i što je skoro do samog kraja bio u backstageu svih svojih revija. Čovjek od 90 godina uspio je ono što nikome danas nije pošlo za rukom: da u modnoj industriji ostane nezavisan. Svi ostali talijanski velikani su ili prodali brend grupaciji ili postali osnivači grupacija. Armani ne. On je rastao po svojim vlastitim nacrtima. Diffusion lines – ok. Možete ih voljeti ili ne, ali njihov uspjeh pružio mu je financijsku samostalnost. Uređenje interijera. Ma, certo! Hoteli? O, da! Cijeli Armani univerzum stajao je sam, kao svijetli primjer da se i to može onda kada svi drugi rade suprotno.


Pažljivo odmjereni koraci za pažljivo izgrađen svijet po njegovoj mjeri. To je Armani u svojoj suštini. I to je Giorgio Armani pružio svijetu. Svoju filozofiju i ustrajnost pretočenu u odjeću i mnoge druge stvari. Dizajn je njegov jezik, misao pretočena u estetiku. Estetika vam može odgovarati ili ne, ali misao je takva da se njome uvijek možete voditi.




Ne želim da se ovaj tekst pretvori u nabrajanje primjera – za to vam je ovih dana dovoljno skrolati Instagramom i vidjet ćete i Giu Carangi i Lindu u crvenom sakou, bezbroj raskopčanih fotki Richarda Gerea, De Nira i Scorsesea s Maestrom na setu, otkrit ćete da je radio i s Tarantinom i portrete Helmuta Newtona (obožavam onaj u račvi drveta). Citat “The only limit is good taste” izaći će vam na uši. Naravno da ga treba pročitati, ali hajde da zapravo gledamo. G l e d a m o. Ispod površine. U viziju, misao, seksualnost, moć, opsesiju (pa makar bila upakirana u ljubičasto). To je njegov ultimativni utjecaj na kolektivnu svijest. To je ono zbog čega je Giorgio Armani jučer postao besmrtan.
