Darko Sretić jedan je od onih mladih, talentiranih fotografa koji razumiju koliku moć može imati fotografija. Da njezina jedina značajka nije samo ta da bude “ugodna oku” Darko je shvatio već vrlo rano kada je, tijekom studija fotografije u Novom Sadu, počeo eksperimentirati s trećom dimenzijom dodajući svojim radovima prašinu ili beton, rabeći fotografiju kao alat introspekcije i način da propita odnos prema svom rodnom gradu te, na koncu, izvuče na površinu sve svoje potisnute emocije. Pomičući granice fotografije kao dvodimenzionalnog medija, istovremeno je pomicao i granice svoje kreativnosti, ali i tražio način da izrazi ono što mu je bilo gotovo nemoguće izraziti riječima.
Tijekom svog fotografskog staža svoje je fotografske radove predstavio na brojnim skupnim izložbama, od Novog Sada i Beograda do latvijske Rige, a posljednjih godina Darko se aktivno bavi i modnom fotografijom, vidno nadahnut odvažnom estetikom popularnih magazina kao što su i-D, DAZED, V Magazine ili Numero koje od tinejdžerskih dana pasionirano skuplja oduševljeno promatrajući editorijale koje krase njihove stranice.
Kako je i kada krenulo tvoje fotografsko putovanje? Jesi li još kao klinac znao da ćeš se jednom profesionalno baviti fotografijom ili je to bila odluka koja se dogodila prilikom upisa na studij?
Mogu sa sigurnošću reći da se to dogodilo još dok sam bio klinac, kada sam kupio prvi analogni fotoaparat. Imao sam 14 godina i sjećam se da je to bio Smena aparat za 10 dinara koji sam kupio preko oglasa. Čim je stigao imao sam film spreman i otišao sam fotografirati sve što mi se činilo zanimljivim na ulici. Bio sam jako uzbuđen kada su mi stigle fotografije iz foto-studija i odmah sam ih okačio na internet čekajući feedback od iskusnijih ljudi na nekom forumu. To je definitivno bio trenutak kada se moja ljubav prema fotografiji rodila jer sam odmah poslije toga tražio od mame da kupim još jedan aparat koji sam našao na internetu. Tako sam kroz par godina uspio skupiti kolekciju od šesnaest fotoaparata koje sam kupovao preko oglasa za jako male novce.
Već po završetku osmog razreda sam znao da je to profesija kojom se želim baviti i bio sam jako sretan kada sam otkrio da u jednoj srednjoj školi u Novom Sadu postoji fotografski smjer. Kasnije sam shvatio da nisam stekao dovoljno znanja u srednjoj školi jer je bilo malo nas u razredu koji su se zaista željeli baviti fotografijom pa sam odlučio da se razvijam dalje upisujući smjer fotografija na Akademiji umjetnosti isto u Novom Sadu gdje sam ove godine završio osnovne studije.
Kako je odrastanje u malom mjestu, Bačkoj Topoli, utjecalo na tvoju fotografiju? Smatraš li da te, na neki način, stilski odredilo?
Definitivno je odrastanje u malom gradu imalo veliki utjecaj na moje umjetnički razvoj. Krajem prve godine studija smo imali radionicu na fakultetu na kojoj smo dobili zadatak da na osnovu znanstvenih tekstova o fotografiji napravimo rad inspiriran tim tekstovima. U poglavlju koji je meni privukao pažnju autorica je govorila o Ferberovoj umjetničkoj metodi. Riječ je o beskrajanom ciklusu nanošenja boje na platno i struganja iste gdje je zapravo ta prašina koja se nakupila u njegovom ateljeu bila pravi proizvod njegovih neprekidnih nastojanja i najopipljiviji dokaz njegovog neuspjeha. Čitajući tu rečenicu shvatio sam da u njoj postoji velika osobna paralela s mojim odrastanjem u malom mjestu kao što je Bačka Topola. Osvrćući se sada na rad “Poetics of Dust”, koji je nastao na toj radionici, uviđam da je bitna prekretnica u mom cjelokupnom daljnjem umjetničkom razvijanju.
Tvoje serije Hometown i Poetics of Dust dogodile su se tek nakon preseljenja u Novi Sad, ali su snažno povezane s tvojim rodnim mjestom. Jesi li fotografiju razvio kao alat za introspekciju? Što si njome nastojao ispitati, koje odgovore pronaći?
Nikada nisam znao dobro izraziti svoje emocije riječima, ali sam shvatio da mi fotografija pruža mogućnost da ih iskažem na skroz drugačiji način. Bavljenje ovakvim temama mi je dosta pomoglo da se oslobodim određenih emocija koje su bile u meni duboko potisnute. Mislim da je samopromatranje veoma bitno za daljnji razvoj ličnosti i drago mi je da za to imam kanal kao što je fotografija.
Za tebe je fotografija trodimenzionalni objekt. Kako to postižeš? I što te nagnalo da fotografiji dodaš još tu jednu, novu dimenziju?
Dva rada koja su spomenuta u prethodnom odgovoru su do sada odrađena kao trodimenzionalni objekti. Zapravo, u oba rada fotografija totalno gubi svoj značaj zbog načina na koji je predstavljam. U radu “Poetics of Dust” fotografije prekrivam prašinom koju sam našao na mjestima koja nose određene “traume odrastanja” za mene i te fotografije, zajedno s prašinom, zauvijek “zarobljavam” u epoxy smoli. Izabrao sam smolu jer je ona trajan materijal, na taj način proces stvaranja ova tri fotografska objekta predstavlja direktan način suočavanja (i nadilaženja) prošlosti.
Sljedeći rad koji je nastao je bio “Hometown”, s njime odbacujem svoje mjesto odrastanja kao svoj rodni grad jer sebe više ne vežem za njega. Fotografije iz ove serije su prenesene na betonske ploče predstavljajući moj novi temelj. Obje ove serije nose ogromnu količinu emocija koje nisam znao kako drugačije prenijeti na promatrača nego tako da uvedem novu dimenziju i dopustim da sam materijal priča priču umjesto fotografija.
U posljednje se vrijeme podosta baviš i modnom fotografijom. Pronalaziš li u njoj dovoljno prostora da izraziš svoju kreativnost?
Mislim da se sada već tri godine aktivno bavim modnom fotografijom koja me je zapravo oduvijek i zanimala. Kao tinejdžer sam bio opsjednut (a i dalje sam…) stranim modnim časopisima kao što su i-D, DAZED, V Magazine, Numero etc. Pored starih fotoaparata to je još jedna stvar koju skupljam odmalena. Uvijek sam molio mamu da mi kupuje te časopise kada bi negdje otputovala jer u Srbiji nisu bili dostupni. Provodio sam noći gledajući te sjajne papire u časopisu zamišljajući kako ću jednog dana vidjeti svoje fotografije u nekom takvom izdanju. Pošto se od suvremene fotografije i izlagačke prakse ne može baš preživjeti, a fotografiranje svadbi za mene nije bila opcija, modna fotografija ispala je kao jedini racionalni tijek mog fotografskog putovanja, obzirom da sam od malena bio okružen takvim sadržajem. Naravno da modna fotografija ostavlja dosta prostora da se sam fotograf umjetnički izrazi kroz istu i zbog toga je i obožavam.
Na čemu trenutno radiš? Imaš li na umu neki novi “personal project”?
Zapravo, novi “personal project” je završen i ima svoje ime “Presence of Absence”. Riječ je o diplomskom radu koji je nastao ove godine na kraju mog studiranja. U svom radu se stalno bavim sobom, pa tako ni ovaj projekt nije ništa drugačiji od toga te se bavi mojim viđenjem odrastanja s emotivno nedostupnim ocem. Radim na tome da do sljedeće godine samostalno izdam fotografsku knjigu ovog rada i otvorim svoju prvu samostalnu izložbu, a možda rad dođe i do Hrvatske, nikad se ne zna.
