Odrasla sam na ideji da se trud na kraju isplati. Radi, uči, budi dobra u onome što radiš, pojavi se kada treba, napravi više nego što se od tebe očekuje i stvari će nekako sjesti na svoje mjesto. Velikim dijelom još uvijek vjerujem u to. Ne znam ni kako bih drukčije živjela. Ako nešto želim, moj prvi instinkt nije čekati da mi se dogodi, nego vidjeti što mogu napraviti da mu se približim.
No, ima tu jedna stvar koja me žulja u onom drugom dijelu rečenice: „i sve će na kraju biti dobro“. Jer možda neće. I svakako neće svaki put.
RAD JE VAŽAN, ALI NIJE GARANCIJA
Ideja da količina rada i truda koju uložimo ima direktnu vezu s onim što ćemo zauzvrat dobiti jako je ugodna. Daje nam osjećaj kontrole i sigurnosti. Ako rezultat ovisi o meni, mogu raditi više, biti bolja, naučiti još nešto, upoznati prave ljude, poslati još jedan mail, pokušati još jednom. U toj računici neuspjeh također dobiva jednostavno objašnjenje: očito se nisam dovoljno trudila.
U praksi, život nije zatvoren sustav u kojem smo jedina varijabla, u ovom slučaju ono što ovisi o meni.
Možete napraviti odličan posao i da ga nitko ne primijeti. Možete biti savršeno kvalificirani za poziciju koju dobije netko čiji je prijatelj prijateljice upravo tražio nekoga. Možete pokrenuti odličan projekt u potpuno pogrešnom trenutku. Možete upoznati osobu koja vam može promijeniti karijeru slučajno na večeri na koju gotovo niste otišli. Ekonomija se može raspasti, industrija promijeniti, tvrtka zatvoriti, algoritam odlučiti da ono što radite više nikome neće pokazivati. Netko se rodi s novcem, kontaktima i sigurnosnom mrežom, a netko bez ičega od toga.
Ništa od ovoga o čemu pričam nije argument protiv rada. Samo je argument protiv ideje da rad kontrolira ishod.
“TRUD SE ISPLATI” I DALJE VRIJEDI
Tu rečenicu ne želim odbaciti. Rad je neophodan i povećava broj prilika da vam se nešto dogodi. No, ne proizvodi ih po narudžbi.
Tu razliku spoznala sam upravo radom. Važna mi je jer nas oslobađa dviju podjednako beskorisnih krajnosti. Jedna je čekanje da se stvari nekako same poslože. Druga je uvjerenje da smo osobno krivi svaki put kada se nisu posložile i ne dobijemo ono što smo željeli (ili zaslužili).
SREĆA JE DIO JEDNADŽBE
Ljudi se boje previše govoriti o sreći kada se priča o uspjehu. Kada nešto postignemo, ugodnije je vjerovati da smo to zaslužili radom, talentom i dobrim odlukama. Vjerojatno i jesmo. No, za neke stvari se trudimo više, za neke manje. Ja se, recimo, gotovo uopće nisam trudila naučiti jezike, a govorim ih tri. Voljela bih da se time mogu hvaliti kao nekakvom svojom velikom zaslugom, no nije tako. Više sam krvi i znoja uložila da položim matematiku na prvoj godini arhitekture, ali eto, nisam arhitektica. Uspjeh nije uredna i predvidiva priča.
Zato ću vjerojatno zauvijek ostati osoba koja vjeruje da treba napraviti sve što može. Ipak, više ne vjerujem da mi svijet zauzvrat duguje odgovarajući rezultat. Mogu kontrolirati koliko ću ozbiljno raditi, što ću naučiti i hoću li ponovno pokušati. Sve nakon toga dijelim s okolnostima, drugim ljudima, vremenom i popriličnom količinom slučajnosti.
To je fakat daleko manje utješno od „trud se isplati, samo radi i sve će doći“, ali je barem istina.
