Spoiler alert: nije onako kako zamišljate. Modni magazini su posebna mitologija, jedna od onih na koju sam se navukla kao klinka. No, ono što zamišljamo kao djeca uglavnom ne liči na stvarno stanje stvari (baš kao ni ideja da “odrasli znaju što rade”). Dok sam razmišljala što napisati u ovom tekstu, shvatila sam da je najvažnije razgraničiti dvije stvari. Prva je da je ono zlatno vrijeme printa o kojem se obično priča kada su modni magazini bajkovita tema – jednostavno prošlo. Druga je da se rad u njima razlikuje ovisno o tome u kojoj ste zemlji, kao nebo i zemlja.
DIGITAL VS PRINT: DVIJE POTPUNO RAZLIČITE PRIČE
Nisam radila u američkom Vogueu kada su u njemu radile Lauren Weisberger i Filipa Fino. Počela sam kao asistentica modnog urednika srpskog izdanja magazina Elle 2012. godine. U tom trenutku upravo je taj magazin bio najjači na tržištu i svi su nas znali kao ekipu. Neki su nas hvalili, neki kudili, no svi su gledali što radimo. U jednom trenutku postala sam i glavna urednica tog istog magazina – pozicija s koje sam poslije dala otkaz. Riskirat ću da zvučim kao metuzalem, ali vrijeme doista jest bilo drugačije. I tada. Sada je stanje neusporedivo. I to je ok.
Nakon printa prešla sam na digital, i to kao modna i beauty urednica. Digital je već preuzimao ulogu koju je do tada imao print, ali je od samog početka bilo potpuno jasno da su print i digital dvije potpuno različite životinje. Prvenstveno po tome kako se i koliko hrane.
Oduvijek sam znala da će ono što budem radila imati veze s odjećom, igrom slučaja završila sam u modi i beauty industriji. Volim svoj posao čak i kad sam povremeno razočarana ili prezasićena objema. Ima nečeg oslobađajućeg u tome da se bavite snovima i pritom se trudite držati smisao i koherentnu misao, bilo da je ona u obliku rečenice ili slike. Kad kažem “snovi”, mislim na one koje pakiram drugima, ali i one koje sam pakirala sama sebi. Iz ovih drugih znala sam se grubo probuditi, ali niti mi je zbog toga žao, niti bih nešto mijenjala.
“To je tako divan posao za ženu.”
“Ti si baš imala sreće u životu da se baviš onim što voliš.”
RAD U MODNOM MAGAZINU: PLAĆA, HONORARI I NEVIDLJIVI RAD
Dvije rečenice koje bi me napravile milijunašicom da sam dobila euro svaki put kad mi ih je netko uputio. Ranije su me nervirale, danas im se smijem, baš kao što se smijem u lice i ljudima koji mi ih kažu. Za početak, tu gdje sam dovela me je neprikosnovena (lička) tvrdoglavost koja mi je omogućila čist inat da gotovo dvije godine na početku svoje karijere volontiram ili radim za kikiriki, dok sam noću radila medicinske prijevode kako bih mogla platiti rentu.
To je nešto što je zajedničko svima koji rade u modnim magazinima: na samom početku ne dobijate pare, ili barem ne pare od kojih možete preživjeti. Isto je svuda, i u New Yorku i u Beogradu. S tim što je Vogue US u svoje zlatno doba bio prozvan školom za bogate udavače (čast izuzecima). Na svakih deset Plum Sykes ili Marina Rust radila je po jedna osoba koja nema bogatu obitelj koja plaća račune. Tu je priča Lauren Weisberger potpuno istinita. Malo po malo situacija se promijeni, ali osim najviših ljudi u kompaniji – ne urednika, nego vlasnika – malo tko zarađuje pristojno. Budžet vam kasnije pune honorarni poslovi koje dobijete jer su vas kroz magazin primijetili komercijalni klijenti.
Pa zašto bi se onda itko bavio time? U mom slučaju odgovor je banalan poput bumper stickera s Pinteresta: voljela sam. Što sam voljela? Pa gotovo sve. Voljela sam svoju ekipu, voljela sam provoditi dane i noći u poslu, voljela sam ono što smo pravili. Bila sam ponosna na cijeli proces i na krajnji proizvod. To mi je omogućilo da sanjam duže – dok me realnost nije žestoko ošamarila u lice.
Print magazini su politika, pogotovo na najvišoj poziciji – i to jest vaš posao. Posao glavnog urednika velikim je dijelom politika: izvući maksimum slobode i budžeta od nadređenih, oglašivača i redakcije – koji su često u međusobnom sukobu. Dakle menadžment više nego “izrada broja”. Odluke donosite sami jer vas puno savjetovanja lako odvuče na tanak led. Moja najveća greška? Nisam donosila dovoljno odluka sama, iz svog stomaka, i pokazala zube kome je trebalo.
RAD U REDAKCIJI IZMEĐU STRASTI I IZGARANJA
Iskreno, daleko sam više uživala dok sam bila dio redakcije i bavila se radom na samom sadržaju. To je sizifovski posao, ali ako imate suradnike s kojima se razumijete, lijepo vam je. Satnica realno ne postoji, kao ni granica između posla i privatnog. Kad pogledam unazad, bilo je super za to vrijeme i za te godine, ali ne baš najzdravije za život. Uđete u priču toliko duboko da više ne vidite dalje od nje, a sama priča postane prevelik dio vašeg identiteta. Postanete kao drvo koje samo sebe ne vidi od šume. A opet, i dalje vam je zabavno i lijepo.
Imam puno prijatelja koji žive potpuno različite živote i mislim da i oni i ja uživamo u tim različitostima. No, nisam nekad bila spremna prihvatiti jednostavne životne istine koje su mi govorili, a najvažnija od njih je: “Manda, vi ste svi prvenstveno tamo da biste radili posao, a tek onda sve drugo.”
Posao je dinamičan i brz. U našoj regiji iznimno rijetko glamurozan. Samu sebe i dalje zovem “žena-kesa” jer svako snimanje zahtijeva da obilazim radnje ili showroomove ako sam u inozemstvu, da provjeravam je li sve spakirano, organiziram asistente i na kraju ponesem i neku kesu. Pakuj, raspakuj, slaži, sklapaj… Pa se vi poslije pitajte zašto najveći broj fashion ljudi kad radi nosi nekakvu vrstu uniforme. Dotjerani ste samo na eventima i to je tako.
Pisanje je također brzo, lektura često pakao (imala sam slučaj da je lektorica u cijelom članku Raf Simons zamijenila u RALPH, što me dovelo do toga da joj želim odrubiti glavu, ali sam se zadovoljila hladnom prodikom koju sam joj očitala u sali za sastanke).
Vrlo često svi rade pomalo svega jer su budžeti minimalni za ono što se treba izvesti. Kola firme, limuzine koje skupljaju s kemijskog čišćenja i razvoze vas po gradu – to kod nas jednostavno ne postoji, baš kao što ne postoje ni showroomovi.
No, postoji jedan dio rada na magazinu koji sam također izuzetno voljela i, bez lažne skromnosti, postala sam veoma dobra u tome. Volim “plijeviti”, a mislim na uređivanje. Magazin je jak onoliko koliko su mu ujednačeni dijelovi, jak je onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto vrijedi i za modni editorijal posebno.
Neka fotografija može biti genijalna, ali ako ne doprinosi cjelini editorijala, ona ga narušava i mora letjeti van. Vjerujte mi, nekad sam se, izbacujući fotografije, osjećala kao da davim vlastitu djecu. Dramatično zvuči, znam, ali tako je. Nerijetko su baš takve fotografije završavale kao moj screen saver, barem na neko vrijeme. Upravo u uređivanju znaju nastati najveće svađe kada netko nije sposoban pojmiti cjelinu.
Mjesečne print magazine danas uglavnom više ne kupujem, s jednim izuzetkom, a on nije regionalan. Niche magazine i dalje volim i prelistati i imati, ali često primjećujem veliki raskorak između količine i kvalitete teksta i vizuala i sve manje koherentnosti u tom spoju.
Bilo kako bilo, rad u printu sigurno ne liči na ono što ljudi izvana zamišljaju. S jedne strane je daleko naporniji, s druge zna pružiti i ogromno zadovoljstvo. Ni jedno ni drugo nije lako razumljivo outsiderima. Zbog tektonskih promjena koje su se dogodile u modnoj industriji i publishingu, danas volim sudjelovati u printu probrano, s posebnim ekipama i kao vanjska suradnica. I onda me svaki put radi na dobro.
