Otkako je svijeta, vijeka i jezika za lamatanje, ljudska vrsta gušta u tračanju. Premda će mnogi radije priznati da gledaju reprize “Krv nije voda” nego da uživaju u širenju i slušanju neprovjerenih informacija o onima koji nisu prisutni, tračanje je bez premca najrasprostranjeniji hobi na planetu. Ima nešto neodoljivo privlačno u tom sočnom nektaru tajnovitog i zabranjenog, nešto posebno pec-pec u priči koju niste smjeli znati.
Danas nam se možda čini besmislen, no antropološka istraživanja dokazala su da je nekoć davno ogovaranje imalo i svoju praktičnu ulogu. Dok smo živjeli u špiljama, bilo je poprilično korisno znati tko iz ekipe potajice trpa bobice dok drugi spavaju ili tko će vam prvom prilikom maznut’ koljenicu od mamuta.
Pri spomenu tračanja svi se poslovično prave fini, al’ teško je protiv prirode, adrenalin proključa u nadbubrežnoj žlijezdi kad čuješ da je Mandina zaova ostala trudna s poštarom iz Mirkovaca ili kad te kolegica, nalakćena na kopirku, ujutro presretne s pitanjem “jesi čula?”. Nisam, al’ želim.
Nekoć, prije ere interneta i WhatsApp grupa, tračevi su se širili polako. Seoska obavještajna agencija znala je sve, i tko koga i tko s kim, al’ da bi se trač propisno proširio trebali su proći mjeseci i mjeseci laprdanja po kafanama, šaputanja preko ograde i maratoni telefonskih razgovora. Negdje usput trač bi doplovio i do protagonista priče, pa bi se i on sam nekako umiješao nudeći svoju stranu štorije. No, nisu to uvijek bili samo tračevi o ljudima koje znamo. Otkako postoji celebrity kultura, ljudska se rasa posebno loži na sočne priče o privatnim životima poznatih i slavnih. Osobito kada su u igri afere, prevare, razvodi, ovisnosti o raznim opijatima, životne nedaće i ostalo pripadajuće crnilo. Više od priča o poslovnim uspjesima, zanima ih prljavi veš koji neuspješno nastoje sakriti.
Premda je riječ o ljudima s kojima gotovo sigurno nikada neće prozboriti ni riječi, pa čak ni očešati ih ramenom u prolazu, od pojave prvih tabloida milijuni ljudi jedva čekaju da zarone u intimne priče zvijezda. Doznati da niti u njihovim životima ne cvjetaju ruže i da ponekad neutješno plaču u svojim Porscheima, ispunjava ih neopisivom dozom satisfakcije.
No, dok smo nekoć čekali da paprene naslovnice osvanu na kioscima, u eri interneta žuta štampa postala je prespora. Virtualnim kanalima informacije se šire ko požar u šikari. Za svega par minuta svi znaju sve.
U svojim memoarima “Natural Blonde” objavljenima u rujnu 2000. godine, američka trač kolumnistica Liz Smith napisala je da je trač “jedan od najvećih luksuza demokracije”. Lamentirala je tada da je naš neutaživi apetit za valjanjem u crnilu poznatih i slavnih rezultat povoljnih životnih prilika. “Jednom kada naši dani budu ispunjeni mračnim naslovima o ratu, gladi, terorizmu i prirodnim katastrofama, takve će vijesti pokopati tračeve”, tvrdila je. No, poprilično je izvjesno da je Liz omašila ceo fudbal.
Čisti dokaz tome je da se danas, unatoč katastrofalnim ratnim zbivanjima, inflaciji, klimatskim promjenama i devastirajućem zagađenju, tračevi o poznatima i slavnima i dalje bezobzirno šire, a interes za njima ne jenjava.
Vjerojatno je na prste moguće prebrojati one koji prošlog tjedna nisu sa zanimanjem (i dobrom dozom šoka) pratili sapunicu na potezu Rihanna- ASAP Rocky- Amina Muaddi. Sve je započelo zato što zovu širenja neprovjerenih informacija nije mogao odoljeti modni influencer Louis Pisano. Svoje virtualne kanale iskoristio je kako bi virtualnim bespućima plasirao vijest o tome da je poznati reper prevario trudnu RiRi s dizajnericom cipela Aminom, zbog čega ga je glazbenica, naravno, nogirala. Televisa presenta. Trač se proširio brže od mononukleoze na tinejdžerskom tulumu, a deseci tisuća samoprozvanih Rihanninih advokata, prikrivenih psihopata i čuvara moralnih vrijednosti našli su se pozvanima da saspu drvlje i kamenje – pretežito po Amini i ponešto po Rockyju. Bio je to otvoreni poziv za cyber bullying u punom sjaju.
Trpeći bespoštedno maltretiranje nepoznatih osoba na internetu, Amina je nakon 24-satne torture istupila u javnost i demantirala navode o prevari nazivajući trač “izmišljenom pričom sa zlom namjerom”, a kada je uvidio razmjere štete koje je prouzrokovala neprovjerena vijest koju je proširio, s isprikama se oglasio i Louis Pisano. No, nažalost, za to je već bilo prekasno. Demantirati tako ozbiljan trač isto je kao pokušati ugasiti požar s dječjom kanticom. Nažalost, demantij nikad nije niti približno zanimljiv kao tona prljavog veša.
Premda je potvrđeno da je riječ o lažnoj glasini, Instagram profil Amine Muaddi i danas, nekoliko dana kasnije, izgleda kao igralište za iživljavanje bolesnika sa svih krajeva planeta. Ljudi koje nikada u životu nije vidjela na njoj već danima iskaljuju svu bijedu, bijes i frustraciju svojih jadnih života.
Umirovljenice iz Oklahome pišu joj da je “prljava drolja”, tinejdžerke joj prijeteći poručuju da se “pozdravi s karijerom” i govore joj “da nije bilo RiRi da za nju ionako nitko ne bi čuo”, a tu i tamo pojavi se i poneki bolesnik da joj poruči da su joj “cipele ionako ružne”. Žena koja već godinama vrijedno radi i gradi svoj brend, s Rihannom ili bez nje, već danima trpi zlostavljanje dokonih šupaka. Hoće li ovaj trač, iako lažan, naštetiti njezinoj karijeri, ne znamo, no to definitivno ne znači da je bezazlen. Dok Rockyja većina uljudno pita “gospodine, nadamo se da nije istina ono što čujemo?”, Amina se mora nositi s dobrano okaljanim imidžem i psihičkom torturom koja sigurno nikome ne bi bila laka za prožvakati. I koju, sasvim sigurno, nije zaslužila.
Internet je svakom šupku na planetu dao alat da svoje mišljenje javno obznani, no zašto pobogu mislimo da možemo napisati bilo što bez ikakvih posljedica? Toj bešćutnosti u prilog svakako ide anonimnost koju nam internet pruža, no posebno je to izraženo kada je riječ o kategoriji poznatih i slavnih.
Na neki neobičan način, zvijezde uopće ne doživljavamo kao osobe s emocijama i željom za privatnošću, ljude koji, podjednako kao i mi, ponekad pogriješe, poskliznu se i naprave nešto “ljudski”. Skloni smo o njima širiti neistine, olajavati ih, vrijeđati i osuđivati više nego bilo koga drugoga jer ih, ustvari, niti ne doživljavamo kao ljude, doživljavamo ih kao neka daleka bića koja poput avatara postoje samo na našim ekranima, kao robu koju kupujemo.
Koliko god ih “voljeli” ili pratili, oni su za nas samo sadržaj čija je glavna namjena ta da nas zabavi. I da ih onda, bez milosti, dokrajčimo kad su na podu. Spomenuti prošlotjedni trač dokaz je da laprdanje bez razmišljanja može imati dalekosežne posljedice i prouzrokovati nepovratnu štetu koju niti jedan demantij kasnije neće moći ispraviti. Tužba za klevetu bila bi sasvim razuman rasplet ove izmišljene sapunice. Hoće li tužba ispraviti nanesenu štetu? Teško. Hoće li to označiti kraj svim tračevima koje ćemo se u budućnosti naslušati? Neće. Unatoč tome što se koprcamo u neizvjesnosti, jadu i čemeru ere u kojoj živimo, nema te sile, čini se, koja će obuzdati nesmotreno olajavanje. No, osim za protagoniste priče, ova će priča imati posljedice i za njezinog autora. Tko će mu ikada išta više povjerovati? Za razliku od vremena kada smo šaputali preko plota, a glasine su ostale visjeti u zraku, često zaboravljamo da ono što se jednom pojavi na internetu tamo ostaje zauvijek. No, osim praktikalija, ono što bismo prvo trebali imati na umu jest empatija i ljudskost koja nam potiho poručuje da se svojim riječima bezobzirno ne razbacujemo. I, dakako, postoji u cijelom tom rekreativnom laprdanju jedna mnogo veća istina. Način na koji pričaš o drugima, najmanje govori o njima, a najviše o tebi.
