Samopouzdanje je u trendu. U teoriji bi to trebala biti dobra stvar, zar ne? No gotovo svaki dan zasipa me jedna druga (i pomalo neočekivana) strana tog fenomena, a to je toksično samopouzdanje. Samoprozvani stručnjaci, neznani i znani, daju savjete o vrlo ozbiljnim temama s takvom sigurnošću da djeluje zastrašujuće, a publika to guta i traži još.

ŠTO JE TOKSIČNO SAMOPOUZDANJE
Kad kažem da su ovi savjeti ozbiljni i opasni, prvenstveno mislim na amatere koji se petljaju u profesije za koje su neophodni i ozbiljno obrazovanje i ozbiljno iskustvo, poput medicine i psihologije, no tu je i cijela plejada gurua koje moj Stefan Miloš naziva kursadžijama i koji nude vikend tečajeve o tome kako pokrenuti biznis i zaraditi preko noći. Naravno, oni su ti koji zarađuju preko noći – na naivnosti vlastitih polaznika.
Ponekad, dok gledam slične stvari, pomislim kako oni koji im povjeruju možda i nisu za bolje i da im bolje ni ne treba, a onda samu sebe zaustavim jer mi takva zloćkasta karma stvarno ne treba. I tapnem algoritmu da mi prikazuje manje sličnog sadržaja.
Ako bih trebala sažeti, toksično samopouzdanje je ono koje nanosi štetu. Drugima ili sebi.
SINDROM VARALICE VS TOKSIČNO SAMOPOUZDANJE
Nekada se patilo od sindroma varalice. Danas kao da svi znaju sve, i to najbolje. Ne kažem da je to zdravo, ali ponekad bih po ulici najradije vikala: “Vratite sram u javni život.”
Ljudi bez ikakvih ili vrlo traljavih kvalifikacija rade odgovorne poslove, od toga da daju savjete o tome koje peptide sami sebi ubrizgavati kod kuće (molim vas, nemojte to raditi na taj način), do toga da su, barem u Beogradu, na javnim funkcijama o kojima svima nama ovisi svakodnevno funkcioniranje.
U tom nedostatku bilo kakvog koncepta skromnosti, i digitalni i stvarni život zaposjeli su nam toksično samouvjereni ljudi. Čini mi se da je u stvarnom životu većina njih muškog roda, dok je online zajednica podijeljena pola-pola.
Nekada se pitam koliko je to toksično samopouzdanje stvarno, a koliko samo front prema svijetu. Onda se sjetim da je “samo ljudska glupost beskrajna” pa mi postane jasno kako te dvije stvari često idu ruku pod ruku.
Iskreno, nikada nisam srela inteligentnu osobu koja samu sebe ne preispituje u zdravoj mjeri. Onaj tko nešto zna logično se pita što može bolje, analizira i bira kojim će putem i kako. Onaj koji nema pojma što radi i kakve mogu biti posljedice, kako narod kaže, “lupi pa ostane živ”.
Pa ipak, velik dio ljudi pozitivno reagira na tu aroganciju. Valjda im je uzbudljivo ono što sami nemaju i ne shvaćaju da je sve šarena laža. U najboljem slučaju samo gube vrijeme, ili vrijeme i novac. U najgorem slučaju mogu sebi napraviti ozbiljnu štetu.
Mreže su učinile da nam ništa više ne djeluje doista stvarno. Neispitane injekcije koje influencerica ubrizgava bez ikakvog znanja? Zašto ne, evo je s trbušnjacima kao od kamena, što joj fali? Treba li čekićem udarati po vilici? Prirodnije je od filera ili estetske kirurgije. Kad smo već kod looksmaxxera, polako završavaju hospitalizirani po bolnicama.
I zato, ako ne želite završiti praznog novčanika ili u bolnici, uključite malo mozak i pustite zrno sumnje da se vrati u naše živote – svima će nam biti bolje ako ne vjerujemo slijepo baš svakome.