Promjena kreativnog direktora za modnu je kuću uvijek rizičan potez, čak i kada se od njega ne očekuje da resetira priču na “početne postavke”, preformulira kodove i postane simbolom neke “nove ere”. Rizičan je zato što postoji opravdani strah da će novi smjer u estetici odbiti neke stare kupce i ne privući dovoljan broj novih. No, ponekad, kada poslovanje već dugo stagnira, u maniri “tko ne riskira, riskira najviše”, preuzeti rizik temeljitog rebrandinga jedini je suvisli potez. U želji za velikim zaokretom i vidljivim promjenama, odluke obično padaju na kontroverzne ličnosti koje se često ne može isprva povezati s brendom čijom će estetikom navigirati, a njihovo djelovanje uvijek izazove oprečne reakcije publike. Upravo se to dogodilo s novom kolekcijom modne kuće KENZO. Nakon što je njezin osnivač, nikad prežaljeni Kenzo Takada, napustio svoju poziciju kreativnog direktora 1999. godine, na čelu brenda izmijenilo se nekoliko dizajnera, no nikada KENZO nije imao isti sjaj kao u vrijeme Takade. U rujnu prošle godine, vlasnik brenda LVMH, postavio je novog kreativnog direktora. Kormilo je u svoje ruke preuzeo Nigo, prvi japanski dizajner u Kenzu od odlaska Takade, DJ, producent i poduzetnik. Već s prvom objavom na društvenim mrežama, hype je probio plafon, a KENZO se iznova pojavio na radaru modnih entuzijasta. Naravno, dok neki smatraju da jedino Nigo “može spasiti Kenzo”, drugi konstatiraju kako njegove kreacije ne bi nosili “ni za šaku zlatnika”. Posve očekivano. Dobra stvar je svakako ta da se o Kenzu opet priča.
No, tko je Nigo i otkud on u ovoj priči? Nigo je štošta, ali nipošto nije anonimus. “Japanski kralj streetweara”, Nigo je tip koji je još devedesetih “spajao nespojivo” noseći hoodice u kombinaciji s dijamantnim ogrlicama, intervjue je davao (i još daje) kroz Google translator jer engleski govori vrlo slabo i tvrdio da su ga, više od završenog modnog fakulteta Bunka u Tokiju, o modi naučili noćni klubovi u kojima je radio kao DJ. Rođen 1970. godine kao Tomoaki Nagao, Nigo je svoju modnu karijeru otpočeo još tijekom studija na kojem je upoznao Juna Takahashija. U to vrijeme putovi su mu se ukrstili i s legendarnim Hiroshijem Fujiwarom, ocem Harajuku pokreta i čovjekom iza ikoničnog japanskog brenda Fragment. Fujiwara je prepoznao njegov talent i jedinstveni smisao za estetiku odmah nakon što je Nigo izašao s diplomom s Bunka Collegea, a on mu je ubrzo postao asistent. Osim brušenja zanata i ulaska u streetwear krugove, suradnja s Fujiwarom osigurala mu je i današnji alias Nigo što, u prijevodu, znači “broj dva”. Uz Fujiwarinu pomoć, Nigo i Takahashi 1993. su godine u okrugu Harajuku otvorili butik Nowhere. Nowhere je bio posve drugačiji od drugih trgovina u okruženju, s pregršt internacionalnih streetwear brendova i brendom BAPE (A Bathing Ape) koji je Nigo tek pokrenuo.
Nigo i Takahashi fokusirali su se na hip-hop popunjavajući svojevrsnu “prazninu” na sceni. To se pokazalo kao sjajan potez, utjecaj japanskog popa polako je blijedio, a na valu oduševljenja zapadom rodio se Urahara Kei koji se bazirao upravo casual odjeći inspiriranoj američkim streetwearom. Bilo je to vrijeme, kako je Nigo rekao u jednom od svojih kasnijih intervjua, “kada je streetwear služio kao sredstvo pobune protiv mode i luksuza, bio kontrakultura i underground pokret”. Nigo i Takahashi, kao i njihov Nowhere, u uličnim su krugovima uživali kultni status, a potražnja za BAPE etiketom postaja je sve većom. No, Nigo je taj hype održavao živim posebnim vidom poslovne strategije, a koji su kasnije usvojili brendovi kao što je Supreme. Kako bi BAPE ostao ekskluzivan, a želja za njim rasla, Nigo je nastojao zadovoljiti tek 10% potražnje. Znao je da će, ako postane mainstream i prelako dostupan, prestati biti zanimljiv. Tijekom vremena, broj trgovina u kojima se prodavao BAPE se ipak povećao, pa se Nigo 1998. odlučio za još jedan neobičan potez. Prekinuo je suradnju sa svih 40 trgovina i preselio BAPE u jedan jedini concept store u Tokiju. Baš zbog te ekskluzivnosti, ali i poznanstava koje je Nigo ostvario radeći kao DJ, BAPE je nastavio rasti zahvaljujući i glazbenicima kao što su A$AP Rocky, Kanye West, Kid Cudi i Beastie Boys, a koji su BAPE dizajn smatrali svojom uniformom. No, nakon nekoliko neizvjesnih i financijski izazovnih godina, Nigo je prodao 90% udjela u BAPE-u tvrtki IT. Kompanija iz Hong Konga imala je na umu samo profit, nije ju zanimao kulturološki utjecaj BAPE-a niti identitet koji je kreirao Nigo. Uvidjevši da BAPE postaje brend za mase, Nigo je 2013. godine prodao i preostali udio u vlasništvu i posve se povukao iz brenda.
BAPE je bio možda najpopularniji, ali svakako ne i jedini njegov brend. Još 2003. godine, u suradnji s američkim glazbenikom Pharrellom Williamsom, pokrenuo je brend Billionaire Boys Club i streetwear brend IceCream, s fokusom na tenisice. I BBC i IceCream s vremenom su postali vrlo uspješni lifestyle brendovi koji spajaju streetwear i luksuz oslanjajući se na utjecaje, ne samo iz mode, već i glazbe, dizajna i kulture općenito. No, Nigo na tome nije stao. U drugoj polovici 2010. godine pokrenuo je još jedan streetwear brend – Human Made, a potkraj 2013. preuzeo je ulogu kreativnog direktora brenda UNIQLO UT. Godine 2020., surađivao je s Virgilom Ablohom na capsule kolekciji za Louis Vuitton. Čitavo vrijeme, paralelno s modnom karijerom gradio je i onu glazbenu, kao izvođač, DJ u japanskom hip-hop bendu Teriyaki Boyz, ali i kao producent i menadžer. Osim toga, pasionirani je kolekcionar umjetnina, u samom startu karijere podržavao je Kawsa, a kolekcija koju posjeduje procijenjena je 28 milijuna dolara. Sve to osiguralo mu je podršku iz različitih kulturnih miljea, zbog čega ne čudi što je prvi red na Kenzo reviji bio crème de la crème. Premda se odabir “japanskog kralja streetweara” može činiti za Kenzo kao neobičan odabir, njegovo poznavanje različitih kultura i supkultura, njegovo bogato životno iskustvo i osjećaj za to kako kreirati hype, ali i vrijedna poznanstva s najvećim zvijezdama današnjice, svakako nisu naodmet. Stajali na strani onih koji misle da “samo Nigo može spasiti Kenzo” ili pak pripadate taboru koji njegov Kenzo “ne bi nosio ni za šaku zlatnika”, jedno je sigurno – već sama činjenica da je “kralj streetweara” došao na čelo jedne luksuzne modne kuće s bogatom tradicijom kao što je Kenzo govori koliko je streetwear danas važan. Koliko? Toliko da je samoubilački potez ignorirati ga.
