Sjećam se da sam se kao tinejdžerica u vrlo ranoj dobi prvi put susrela s pojmom “detoksa” i kako mi je to zvučalo kao nešto jako odraslo i daleko. U našoj se kući uvijek jelo sve, nije se dopuštala izbirljivost i mislim da je to dosta odlikovalo moju percepciju o hrani. Jelo se par manjih obroka na dan i uvijek se pazilo da se ne pretjeruje. Genetika je igrala veliku ulogu u mojoj građi i oduvijek sam imala stravično mršave ruke i noge, a visoka sam skoro 180 cm. Tako da, mršavljenje i detoks nisu bili u mom rječniku, ali nekim ljudima u mojoj okolini je postao već kad pri početku srednje škole. Sad zamislite vrijeme dok još nije bilo TikToka i svega toga i koliko smo manje razmišljali o stvarima o kojima razmišljamo danas. A, ipak, bili smo informirani, znala sam da prehrana moje prijateljice koja jede tjesteninu bez gotovo ikakvog umaka nije zdrava, ali prema njoj, umak je taj koji deblja, a ne ugljikohidrati. Da ne pričam da nije jela ni voće ni povrće gotovo uopće. Zamislite da je tad još bila okružena svime čime su djeca danas. Danas ću kao primjer uzeti Oatzempic jer mi on u zadnje vrijeme najviše iskače po feedu.
Svakodnevno iskače novi trend s TikToka koji u kratkom videu obećava ono što svi potajno priželjkujemo: preobrazbu, kontrolu, novu verziju sebe. Nekoliko žlica zobi, malo vode i limunova soka. Toliko malo, a obećava toliko mnogo. No, ispod te prividne jednostavnosti krije se stara, poznata priča: ideja da je naše tijelo projekt koji stalno treba popravljati, da je manja brojka na vagi jednaka većoj vrijednosti, da nas spasenje čeka u blenderu, u čaši, u novom trendu.
“Oatzempic” nije typo, već je postao viralna senzacija upravo zato što nudi ono što najviše želimo, a najteže prihvaćamo: brzo rješenje. Riječ je, zapravo, samo o napitku od zobi i vode, bez ikakvih farmakoloških svojstava sličnih Ozempicu, lijeku namijenjenom osobama s dijabetesom tipa 2, koji djeluje na hormonske putove i značajno smanjuje apetit, a znate već sigurno da je postao omiljena metoda mršavljenja jer nudi zaista drastične tranformacije u jako kratkom periodu.
Zašto zob?
Zob sadrži vlakna i može pomoći da se osjećamo sitije i tako smanjiti želju za hranom. To, naravno, nije lijek. Ne može ubrzati metabolizam, resetirati hormone ni spriječiti glad. Ono što doista može napraviti jest stvoriti iluziju da činimo nešto važno i odlučno dok zapravo izbjegavamo ono što je teško, a istodobno jedino trajno: suočiti se s vlastitim odnosom prema hrani, tijelu i očekivanjima koja svakodnevno gutamo zajedno s TikTok idiotarijama.
Nutritivne dobrobiti zobi nisu nikakva novost. Zob je bogata vitaminima i mineralima, poput vitamina B1 i mangana, a sadrži i antioksidanse avenantramidne. Zrna su obavijena ovojnicom bogatom vlaknima, zbog čega spadaju u cjelovite žitarice. Upravo ta vlakna — posebice beta glukan — mogu u dodiru s toplom vodom nabubriti i stvoriti gelastu masu koja usporava probavu i dulje zadržava osjećaj sitosti. Jedna šalica sirove zobi sadrži oko 300 kalorija, osam grama vlakana, vrlo malo šećera i oko pet grama zdravih masti. Zbog takvog sastava zobena kaša doista može pomoći u regulaciji apetita i, posredno, u kontroli tjelesne težine, no samo kao dio uravnotežene prehrane, a ne kao čarobni napitak koji briše kilograme preko noći.
Zaslužuje li uopće ta mješavina zobi i vode da je nazivamo “Oatzempic”? Postoji li ijedan znanstveni dokaz da bi čaša zobi dnevno mogla dovesti do 15 ili 20 kilograma manje u samo dva mjeseca? Odgovor je jednostavan: ne.
Tanka linija između zdravlja i poremećenog odnosa s hranom
Problem s trendovima poput “Oatzempica” nije u tome što je zob nezdrava. Naprotiv, zob je hranjiva i korisna i trebala bi biti dio balansirane prehrane. Problem je što se ona pretvara u oružje protiv tijela. Kada se hrana svede na alat za kontrolu težine, a obroci na zadatke koje treba “eliminirati” što brže i s manje kalorija, gubimo ono što je najvažnije: osjećaj da je hranjenje čin brige, a ne kazne. Ne uživamo u njoj, postaje nam teret i to dovodi do poremećaja u prehrani gdje nam i ono što pojedemo stvara osjećaj nezadovoljstva, makar smo si to sami tako odredili i prividno bili zadovoljni time. Nedavno smo komentirali kako je hrana preskupa i frendica mi se samo, onako kroz šalu (valjda), okrenula i rekla: “Pa dobro, bar ću sad smršaviti jer neću imati za hranu”. Zašto je hrana tolikima neprijatelj?
Mislim da odgovor leži u načinu prehrane više nego u samoj hrani. Nemamo vremena hraniti se zdravo pa automatski jedemo nezdrave gluposti koje nas čine nezadovoljnima. Hrana, kvalitetna hrana, domaća hrana – je skupa. A kao što sam već rekla, očekivanja su jako velika i više nas ni “body positivity”, neka utopijska ideja koja je postojala u eri prije Ozempica da smo svi lijepi onakvi kakvi jesmo, ne može spasiti. A tu je i paradoks da smo visoko na ljestvici najdebljih nacija u svijetu, što nam govori i sljedeće: postoje dvije vrste opsesije hranom i obje nam mogu uništiti život.
Čak i lijekovi poput Ozempica imaju svoja ograničenja: skupi su, moraju se uzimati dugoročno, gubitak kilograma prestaje čim se prestanu koristiti, a ni njihove dugoročne nuspojave još uvijek nisu u potpunosti poznate.
Viralna kultura i kult tijela
Društvene mreže ubrzale su sve, i ideje, i želje, i razočaranja. U nekoliko sekundi jedan video može doseći milijune ljudi, nudeći “rješenje” bez konteksta, bez upozorenja i bez posljedica za one koji ga šire. Kreatori takvog sadržaja nisu ni svjesni što rade, ili ih jednostavno nije briga. Ili su toliko “out of touch” da će se ograničiti s onom priglupom rečenicom: “Ovo je moj iskustvo i ne mora svima pasati” ili “Nismo svi jednaki”. Baš tako, Karen, nismo svi jednaki i prestani glumiti nutricionista. I dok gledamo te snimke, zaboravljamo da naše tijelo nije projekt koji treba optimizirati, nego naše jedino tijelo i ako ga istrošimo, nema rezerve u koju ćemo se presvući.
To je možda i najveći paradoks: što više jurimo za savršenstvom, to se više udaljavamo od stvarnog zdravlja. U toj jurnjavi često zaboravljamo da stvari koje doista djeluju; uravnotežena prehrana, kretanje, spavanje, psihološka podrška, daju najbolju verziju nas. Generacije koje već odrastaju pod konstantnim pritiskom usporedbe, filtriranih slika i iskrivljenih ideala ljepote ne treba učit da će im čaša zobi dva puta dnevno ispuniti očekivanja jer to, ustvari, znači učiti ih da njihova vrijednost ovisi o njihovoj težini.
TikTok trendovi uče nas da hranu promatramo kroz prizmu kazne i nagrade, da brojimo kalorije umjesto da slušamo vlastito tijelo. A mogu u nama stvoriti razornu borbu koja rijetko stane na jednoj “dijeti”. Svaki put kad naiđete na bombastične tvrdnje o mršavljenju na društvenim mrežama, ključno je zapitati se na čemu se one temelje. Je li iza njih ozbiljno, recenzirano istraživanje, ili samo osobna anegdota? Činjenica da je netko na internetu rekao da je smršavio deset kilograma ne znači da znamo kako je do toga došlo, niti što se u njegovom životu još promijenilo. Često je riječ o osobama koje imaju pristup privatnim trenerima, nutricionistima i potpuno drugačijim uvjetima od onih u kojima živi većina ljudi.
Štoviše, često se ne može ni provjeriti jesu li uopće izgubili onoliko kilograma koliko tvrde. Vjerovati svemu što vidimo na društvenim mrežama jednako je pouzdano kao i vjerovati svemu što piše u opisima na aplikacijama za spojeve, a znamo da ondje istina često prolazi kroz ozbiljan filter.
