Nisu nam potrebni nikakvi podsjetnici niti potvrde o tome koliko je sjajna glumica Cate Blanchett. Koliko je eksplozivna, emotivna, detaljna i uredna u svakoj ličnosti koju preuzme na ekranu i koliko svakoj od njih ostavi pečat svoje senzibilnosti kojom njen lik zrači. Na sreću, nedavno smo počašćeni još jednom maestralnom izvedbom glavne junakinje koju tumači u filmu Tar. Kako bi što bolje portretirala ulogu Lydie Tar, zasnovanu na istinitom liku, ali ipak izmšljenu svjetski poznatu dirigenticu Berlinske filharmonije, Blanchett je naučila dirigirati orkestrom, svirati klavir i pričati njemački. Ta lakoća kojom vas Cate odmah natjera da vjerujete u Lidijinu genijalnost, prije nego što smo je uopće vidjeli kako uzima palicu, najveća je kvaliteta ovog filma.
Radnja filma počinje na Manhattanu, a Lydiju vidimo u dugom razgovoru na sceni s piscem New Yorker-a Adamom Gopnikom. Ova i druge scene su pravi pravcati praznik za ljubitelje klasične glazbe: saznajemo o svim orkestrima kojima Lydia dirigira, glazbi koju je komponirala, filmovima koje je snimila, knjigama koje je napisala i mnogim nagradama koje je osvojila. Također saznajemo i detalje o njenoj privrženosti velikim kompozitorima poput Malera i velikim dirigentima poput Leonarda Bersteina, kao i o njenim razmišljanjima o tome kako dirigenti oblikuju i manipuliraju protokom vremena.
Iako sve vrijeme osjećamo divljenje prema posvećenosti njenom pozivu, nismo baš sto postotno sigurni u ono što osjećamo prema njenom liku i tu je glavna udica i izvor tenzija. Izazivaju li svi genijalci ovakve osjećaje, i zašto je to tako?
Vrlo brzo shvaćamo da ona nije samo dirigentica na podiju, ona se prema svima u svom životu ponaša kao da su članovi njenog osobnog orkestra i da njima uspješno manipulira. Tu su bogati investitor Marka Strong, koji financira dirigentsku stipendiju, njena vrijedna pomoćnica Francesscka, koja i sama teži da bude dirigentica. Tar u svom daljem tijeku predstavlja hladnu, sterilnu i mračnu studiju o zloupotrebi moći, smještenu u industriju klasične glazbe.
Već smo imali priliku vidjeti kako Blanchett glumi žene na rubu živčanog sloma, ali nikada s ovakvom snagom. Možemo pričati o manjkavostima scenarija i tome je li Lydia u filmu potpuno preuzela obrasce ponašanja svojstvene mahom muškarcima, ali ovaj film je još jednom potegao pitanje odvajanja umjetnika od djela i hijerarhije moći i njenim posljedicama.
