Druga sezona serije Severance postala je najgledanija u povijesti Apple TV+ platforme, čime je nadmašila seriju Ted Lasso koja je do sada držala rekord. Na drugu sezonu čekalo se tri godine, ali se, sudeći po reakcijama, i isplatilo. Severance, iza kojeg stoji Ben Stiller, je sci-fi drama koja će vas tematikom i radnjom podsjetiti na Black Mirror, jer na jednako zastrašujući ali realan način reflektira stanje društva i scenarije koji se više ne čine toliko dalekima od stvarnosti.
Ako niste pratili radnju, Severance se vrti oko zaposlenika (Mark S., Helly R., Dylan G., Irving B.) misteriozne bio-tech kompanije Lumon Industries. “Kvaka” je u tome što su svi zaposlenici pristali na severance, zahvat koji “rascjepljuje” njihov um na privatno i poslovno. Čim zakorače u firmu, potpuno gube svijest o onome tko su izvan posla.
Zaposlenici su se, iz različitih razloga, odlučili na ugradnju čipa koji dijeli njihovu svijest na dvije sfere, a jednom kad se čip aktivira, njihov identitet se briše i postaju samo zaposlenici. Izvan firme, zaboravljaju sve o poslu kojim se bave, a unutar firme, znaju još manje – osim da rade tajni posao koji je vrlo važan. U Lumon Industries svijetu na zidovima nema kalendara, ne postoji niti se mjeri vrijeme, nema prozora niti pristupa Internetu i potpuno su izolirani od ostatka svijeta. Rekli biste savršeno korporativno okruženje.
Postavljena kao osvrt na kapitalizam i poslovanje svjetskih korporacija, Lumon Industries je alternativna stvarnost s kojom se gledatelji lako poistovjećuju – jer tko se ne susreće s problemima balansiranja poslovnog-privatnog, izazovima koje nosi teret modernog radnog mjesta i korporacija u kojima su ljudi ništa više nego brojevi i potrošna roba. Što u takvom svijetu nose radnici osuđeni na odrađivanje posla čiju svrhu ne razumiju u potpunosti? Corpcore u svojoj srži – kostimi su monotoni, dosadni i na prvi pogled ne otkrivaju ništa o osobnosti zaposlenika osim da su upravo to – samo mali dio velike mašinerije. U tome je bit, a kostimografkinja Sarah Edwards koristila je kodove korporativnog svijeta lišenog svakog obilježja vremena, trenda ili individualnosti. Ekstremni minimalizam – nismo li takvim korpo lookovima svjedočili i na nekim recentnim modnim pistama?
Kada su radili na prvoj sezoni serije, Edwards je kazala da je imala dvije referentne točke: dress code zaposlenika IBM-a iz šezdesetih godina i uniformiranost kulta i ekstremno religioznih zajednica, odnosno zajednica u kojima svi rade za veće dobro. Muškarci nose tamna odijela uz bijele ili svijetloplave košulje, a žene haljine ili suknje koje podsjećaju na Mad Man kostimografiju, ali lišenu boja i uzoraka, iako jednako tako mogu odgovarati uredskom stilu 2000. ili 2010. godina.
Odjeća s logom, bilo kakvim tekstom ili oznakama koje otkrivaju nešto o vanjskom svijetu je strogo zabranjena. Problem koji je kostimografkinja imala je pronaći odjeću koja je dovoljno plain i bezlična pa je većina odijela custom made, a iza nekih stoji Brioni. Sve je u istim tonovima u Severence svijetu – atmosfera je teška i sumorna od maslinastih tepisona, tamnoplavih stolica i sivih nijansi, a u istim tonovima su i likovi. Pojava boje zato je znakovita, osobito crvena koja kroz drugu sezonu dolazi kao znak upozorenja ili opasnosti, što dodatno podiže napetost.
Severance je još jedna serija koja se oslanja na retrofuturizm kao glavnu vodilju u slaganju estetski minimalne, ovdje hladne i distopijske priče. Dizajnerska rješenja pridonose osjećaju tmurne atmosfere i stalnog osjećaja kao da nešto nije u redu – neizbježna sumnja se javlja kod likova koji na brojna pitanja o svom postojanju u firmi nemaju odgovora.
Pažnja je posvećena detaljima i kroz izbor namještaja poput 620 Chair Programme stolice dizajnera Dietera Ramsa iz 1962. godine. Modularni komad namještaja zamišljen je kao bezvremenski proizvod koji je funkcionalan, precizan – kao i što se očekuje od poslu predanih radnika. Ekstremni korportivni minimalizam ovdje je podignut na visoku razinu, toliko neupečatljiv, a opet toliko glasan.
