Posljednjih godina tiskani magazini malo-malo pa su pod velikom kritikom i svi se pitaju hoće li opstati. Duboko vjerujem u njihov opstanak u nekom drugom obliku, ne u onom mjesečnom u kojem većinom postoje, no u posljednjih mjesec dana pojavio se jedan fenomen koji je učinio da čak i ja u to malo posumnjam. Naime, četiri nekada cijenjene publikacije pojavile su se s, takoreći, istim naslovnicama. Potpisuje ih Szilveszter Makó.

Mlad, izuzetno talentiran Szilveszter Makó, za kojeg ste, ako vas moda zanima, već sigurno čuli. Ako niste čuli, onda ste vidjeli njegove fotografije i poseban mise-en-scène koji uvijek stvara. Otkrila sam ga prije nego što je postao mainstream, na profilu jedne stilistice koju jako volim, Lise Jarvis, koja je s njim jako često radila, gotovo sve. Doduše, nije bila dio tima za ove četiri naslovnice.
Fotografije koje radi Szilveszter Makó zaista ne možete pomiješati ni s čijima drugima. Kopije takvog rada toliko su očite da su, takoreći, potpuno neuspješne i bespredmetne. Oko nekih, poput kampanje za Christian Louboutin u veljači ove godine ili naslovnice za Vogue India koja je kopirala Makóovu estetiku uz pomoć AI-ja, digla se poprilična prašina, s punim pravom.
Ironično je da je Makó i sam, mislim potpuno neopravdano, na meti kojekakvih modnih kritičara. I ovo „modnih kritičara” koristim isključivo pod navodnicima. Više se radi o kojekakvim komentarima samozvanih stručnjaka po Instagramu. Na meti je zbog iste one stvari zbog koje se prvobitno probio.
Ono što je, mislim da je iz svega ovoga jasno, jest da protiv Szilvesztera Makóa nemam apsolutno ništa. Naprotiv.
Problem je u tome što modna industrija od kreativaca stalno očekuje nekakav reset, a istodobno ih angažira upravo zbog estetike po kojoj su već poznati. Nitko im ne daje dovoljno vremena da se razvijaju, ali ni prostora da naprave nešto drukčije. I tu odgovornost više ne možemo tražiti samo u autorima, nego i u onima koji njihov rad naručuju i odobravaju.
Moja današnja tema jest činjenica da su četiri poznata magazina izašla s, takoreći, identičnim naslovnicama za studeni.
WSJ, američki Elle, američki Vogue, talijanski Vogue.
Sve zajedno izgleda kao sprdnja.
Izgleda smiješno, a ustvari je savršen pokazatelj toga kakvo je stanje. Ne u smislu kukanja za nekim prošlim vremenima, nego u kontekstu neprilagođavanja ovom sušnom vremenu u kojem trenutačno živimo.
SZILVESZTER MAKÓ NIJE ODGOVORAN ZA GUBITAK IDENTITETA MODNIH MAGAZINA
Ja, naravno, moram potegnuti pitanje što se, dovraga, događa u glavama onih koji su sve to odobrili. Sve te modne publikacije od svog su nastanka do jedne točke gradile prepoznatljiv vizualni identitet. Znalo se tko gdje pripada, znalo se tko što radi, znalo se kakva je estetika, kakva publika i što se može očekivati u svakom od njih. Te različitosti bile su razlog njihova postojanja – i razlog zašto su ih ljudi uopće nekada birali.
Koja je poanta njihova postojanja i kakvi su im urednici, kakva im je urednička politika, kada svi izgledaju isto?
Ako uzmete i zamijenite imena magazina na svakoj od ovih naslovnica Szilvesztera Makóa, vi nemate pojma koji vas magazin čeka. A veliko je pitanje i kada se sam magazin otvori, po čemu se točno oni međusobno razlikuju.
Nije nikakva novost da određeni fotograf „puno snima” za neki magazin. No, ma koliko doprinosio svojim autorskim potpisom, fotograf nije bio, niti treba biti, jedini autor naslovnice. Urednik, modni urednik, stilist, art direktor i fotograf zajedno su stvarali nešto što je pripadalo određenoj publikaciji.
Nekada su ekskluzivni ugovori s fotografima bili jedan od načina na koji su magazini čuvali vlastiti vizualni identitet. Danas su takvi aranžmani sve rjeđi, a na izbor fotografa i kreativnih timova sve više utječu i slavne osobe koje se pojavljuju na naslovnicama. Razumijem da se način rada promijenio, ali ako magazin više nema posljednju riječ o tome kako će izgledati njegova naslovnica, koliko mu je vlastitog uredničkog identiteta uopće ostalo?
Uostalom, iako je Szilveszter Makó najsvježiji primjer, pokušajte pobrojiti naslovnice i kampanje koje je u posljednjih godinu dana snimio Juergen Teller. Volim njegov rad, ali rezultat tog zbroja više je nego poražavajuća činjenica da različiti brendovi i publikacije završavaju s istim autorskim potpisom.
Danas je legitimno postaviti pitanje jesu li magazini počeli angažirati autore upravo zato da bi dobili estetiku po kojoj su oni već poznati, umjesto da s njima stvaraju nešto što pripada identitetu samog magazina. Je li to poražavajući poraz nestanka identiteta? Ne može se poreći da je vrlo vidljiv simptom toga. Još je kritičnije kada se naslovnice jednog magazina međusobno razlikuju do te mjere da kao da ne pripadaju istoj publikaciji zato što vizualni identitet ne postoji i ovisi isključivo o vanjskom timu koji na njima radi.
I zato je pravo pitanje jesu li modni magazini prestali stvarati vlastiti ukus i počeli blanko posuđivati već prepoznatljive estetike kako bi ostali relevantni?