Moda je oduvijek bila sredstvo komunikacije s okolinom, ono što smo nosili uvijek je “pričalo”, modni diktati izmjenjivali su se i pratili, a stilovi koje smo njegovali ostavljali su dojam na slučajnu publiku naših života, uviđali mi njihov utjecaj ili ne. No naš odnos prema odjeći stubokom se promijenio pojavom društvenih mreža koje su konzumeristički val bezumne kupnje pretvorile u tsunami.
Bolno svjesna količine otpada koje proizvodi naša “kupi-baci” kultura, svaki puta kad otvorim ormar i zatrpa me lavina džempera i preuskih traperica, sjetim se priča svoje majke. I njoj, koja je većinu svojih modnih eksperimenata proživjela u sedamdesetima, stil je bio izuzetno važan. S posebnim je ushitom i sjajem u očima pričala o dugom crnom kaputu s crvenom podstavom i ultra-kratkim hlačicama koje je nosila s njim u kombinaciji, o bijeloj mini haljini koju si je iskukičala za maturalnu zabavu (što je po njenim svjedočanstvima bilo zahtjevno k’o da je prehodala El Camino de Santiago) i finim kožnim cipelama koje je dobivala iz Italije. Unatoč tome što joj je itekako bilo bitno kako izgleda, gospođa majka u niti jednom periodu života u svom ormaru nije imala više od tek dvadesetak komada odjeće. No, to nisu bili neki bezvezni “potrošni” komadi. Svaki od njih bio je poseban i svaki od njih u svoje je konce imao upisanu čitavu jednu eru. S obzirom na to da su tada šivaće mašine bile posve uobičajen dio domaćinstava, većina tih “kreacija” bile su prilagođene kopije dizajna sa stranica Burde, a neke od njih nosile su se desetljećima kasnije. Naravno, tako da su izgledale kao da su ganc nove.
Ja pak, koja se smatram svjesnim konzumentom i koja poput Jehovinog svjedoka hodam uokolo i trabunjam o održivosti, u ormaru imam najmanje 20 haljina, 14 sakoa i desetak proljetnih jakni koje mogu nositi tri tjedna godišnje jer proljeće više gotovo pa ne postoji.
Posjedujem i čitavu paletu komada koji su mi preuski ili preširoki, one koji izgledaju kao da imam ozbiljan poremećaj ličnosti, i one koji dobro izgledaju samo u teoriji, a u praksi izgledam kao da sam muza Pabla Picassa. Svoju krivicu koja proizlazi iz toga da imam “previše” anulirala sam kupovinom vintage i second hand odjeće. No, to ne umanjuje činjenicu da moja garderoba i dalje zauzima nekoliko ormara u dva stana. I dok tako godinama gomilam obleku kao da opremam kazališni fundus, ne mogu se ne zapitati zašto je moja majka mogla preživjeti s jednim omanjim ormarićem i dva seta vješalica, a ja razmišljam o tome da rasturim špajzu i od nje napravim garderobu? I zašto mi, pobogu, uopće treba toliko? Živi li itko danas tako kako je živjela gospođa majka ili bi takav minimalizam danas djelovao gotovo pa asketski?
Kako smo došli od trenutka u kojem “prosječna Francuskinja” u šezdesetima ima četrdesetak komada odjeće do toga da svake godine produciramo stotinu milijardi novih odjevnih komada i bacamo desetke milijuna tona tekstilnog otpada?
U samo posljednjih 15 godina, broj nošenja po komadu smanjio se za 36%. Premda se populacija od početka milenija do danas nije udvostručila, fast fashion brendovi dvostruko su povećali količinu odjeće koju proizvode. Što se promijenilo? Zašto nam odjednom treba više? Svijet se promijenio, a zajedno s njim promijenilo se i stanje svijesti. Životna filozofija današnjeg konzumenta posve je drugačija od one sedamdesetih godina, u “Dekadi poliestera”, kako su je tada nazivali ne sluteći da harajuća “Era plastike” tek dolazi. No, što li je doprinijelo tome da na modu gledamo drugačije nego što smo ju poimali tada? Krivica se svakako krije u konzumerističkoj klimi, dostupnosti i društvenim mrežama.
Čini se da danas malotko ima vremena (i živaca) kukičati haljinu tjednima dok mu prsti ne poplave, ako “sličnu” može kupiti za 30 eura u nekom dućanu i odjenuti ju jednom. Ionako će kukičane haljine za mjesec dana biti passé. Recimo.
Danas je moda spektakl, a osnovni kriterij je vizualna upečatljivost, odsustvo dosade koju pripisujemo ponavljanju, i nastojanje da budemo toliko zanimljivi da isplivamo u kaosu prebukiranog online sadržaja. Po istom kriteriju funkcioniraju i modni brendovi koji se u bespoštednoj borbi s konkurencijom i željom da uhvate pozornost publike nastoje nametnuti kao “zanimljiviji” producirajući beskonačne količine contenta i beskonačne tone odjeće. U kaosu svega što zatrpava moju svijest na dnevnoj bazi i što kroz njega prohuji, ne mogu se oteti dojmu da je moda danas ustvari postala kratkotrajan i prolazan content. A zbog potrebe da taj sadržaj vazda bude inovativan i zanimljiv, prema odjeći se ponašamo kao da je potrošna, ona nema nikakvu vrijednost osim da nas učini “zanimljivima” i da privuče pažnju na pozornici naših života. I to ne vrijedi samo za brzu modu, čak i dizajnerska odjeća ima kratak rok trajanja. Ne zato što bi se, nedajbože, raspala, već zato što brzo postaje estetski “prožvakana”.
Iako se o utjecaju modne industrije na eko-sustav govori glasnije i češće nego li ikada do sad, deponiji otpada odražavaju stvarno stanje stvari. Milijuni tona odbačene odjeće sugeriraju da i dalje kupujemo sve više i bacamo sve više, što riječ “održivost” svodi na još jedan alat marketinga, kolekciju bezličnih bež haljina i mantru za umirivanje krivice kroz savjesnijih konzumenata.
Teško mi je biti bolno iskrena i reći da se ustvari ne događa ništa, osim što se pretvaramo da radimo “nešto”, ali to što radimo, ako je vjerovati statistikama, poprilično je neznatno. Oslanjati se na velike brendove, kao glavne zagađivače, da će se samo-regulirati smiješno je i utopijski. Sve dok će biti potražnje, oni će ju pratiti ponudom. To je jedina istina. Jedino što može umanjiti njihov utjecaj na zagađenje je stroža zakonska regulativa koju neće moći mimoići proizvodnjom u zemljama bez zakonske regulative, što sada vješto čine perući ruke i prebacujući odgovornost na kooperante. Drugu šansu vidim jedino u temeljitoj promjeni paradigme koja se krije u načinu na koji poimamo odjeću. Umjesto lako dostupne, potrošne i brze zabave, ona u našim umovima mora postati vrednija. Postoji li šansa da se dogodi tako velik evolucijski korak u kolektivnoj svijesti? Nažalost, nisam sigurna da je u postavkama današnjeg svijeta to uopće moguće.
