Svatko ima mišljenje o “The Crown”.
Mnogo ljudi ga je imalo, a prije dvije godine konverzacija je počela dostizati masovnu histeriju koju serija, baš kao i prava kraljevska obitelj, duguje princezi Diani. Ovaj interes većine je, da se ne lažemo, u velikoj mjeri tabloidan baš kao što je to bio dok se drama odvijala in real time. Događaji u 4. sezoni serije se približavaju događajima kojih se mnogi od nas makar kao djeca sjećaju pa su se strasti tada posebno uzburkale jer – ponavljam – svi imaju mišljenje i još bitnije emocije koje projektiraju na Lady Di. Tako se i stavovi o seriji uglavnom vrte oko princa i princeze i toga odgovara li ona osobnom stavu onoga koji daje mišljenje, pored toga uglavnom svi hvale Gillian Aderson iako postoji i grupa starijih ljudi koji negoduju na način na koji je Čelična Lady predstavljena, ali to je uglavnom tema u apsolutnoj sjeni Gillianinog maestralnog manirizma, zatim stižemo i do očekivanog da je Olivia Colman jednostavno s.j.a.j.n.a. i tako dalje, i tako dalje. Zaista malo tko spominje epizode o Južnoj Africi, IRA bombama i čovjeku po imenu Michael Fagan, šo je opet ogledalo nas samih, a ne onih koji su seriju pravili pošto su se oni ovim temama ipak pozabavili.
A sada bih svoje mišljenje da dam i ja, a sigurna sam da vas ne čudi što ga imam.
Serija je sjajno napravljena. Ona je jedan od Netflixovih dragulja u prestižnoj kategoriji, onoj koja donosi nagrade, kategoriji koja je produkciju jednog streaming servisa postavila u trku za Oscare. Sigurna sam da će im zaraditi i novce, ali to nije njen glavni zadatak, njen glavni zadatak jest prestiž.
SPOJITI KVALITETu S TEMOM KOJA JE, BAR U ČETVRTOJ SEZONI, PRESjEČEN SKUP S TABLOIDIMA, NIJE NIMALO LAK ZADATAK, A “THE CROWN” GA JE IZVEO MaESTRALNO.
Ne zaboravite da je cijeli tim iza serije – iako se govori Netflix, Netflix – u stvari potpuno britanski. Netflix je britanskim filmašima, konkretno Peteru Morganu, a zatim i njegovim suradnicima, dao odrješene ruke, a zatim stavio svoj znak. Dakle, serija o Velikoj Britaniji i jednom od njenih najprepoznatljivijih fenomena koju su napravili sami.
Puno je priče bilo o tome kako je predstavljena kraljevska obitelj i koliko se taj način mijenja kroz sezone. Nemojmo smetnuti s uma da se i svijet promijenio čak i od trenutka kad je počelo emitiranje serije 2016, a kamoli od početka vremena o kojem se u samoj seriji govori. Kada je ova najnovija sezona u pitanju, posebno kruže naslovi o tome koliko je kraljevska obitelj njom nezadovoljna, koliko je sigurno traumatična za prinčeve Williama i Harryja, ali i kako je Camilla (bivša) Parker-Bowles sigurno gleda s uživanjem, a ljudi koji prave ovu posljednju pretpostavku su mi posebno odvratni. Riječju, gdje god se okrenete, ljudi projekcijom svojih osjećaja još jednom pokazuju koliko su investirani u ovu sapunicu koju prati cijeli svijet, a koja je mnogo više od priče o nekoj tamo kruni. Svi znamo da britanska kruna nije jedina ni u Europi, a kamoli na svijetu ali eto nekako samo o njoj nešto znamo. Tko mi može reći kako se zovu članovi belgijske ili švedske kraljevske obitelji? Španjolska varijacija na temu bajke o Pepeljugi u kojoj tv voditeljca postaje kraljica još i jest koliko-toliko poznata, ali ni po čemu se ne može mjeriti s bajkama (ili horor pričama, ovisno kako gledate) koje dolaze s Otoka.
A SERIJA JE UPRAVO TO: BAJKA, U NAJBOLJU RUKU INTERPRETACIJA. ONA NIJE DOKUMENTARAC I NE TREBA JE TAKO promatraTI IAKO SE VRLO PERFIDNO IGRA PERCEPCIJOM SVOJIH GLEDALAtelja.
Nešto je skinuto jedan na jedan iz intervjua do kojih na samo klik možete doći na Youtube-u, poput one poprilično nesretne Charlesove izjave o ljubavi, a povodom prosidbe. Nemojte zaboraviti da je sve ostalo puko nagađanje ili prepakivanje poput Dianinih haljina. Naime, kopije nekih od haljina u kojima je fotografirana u stvarnom životu i koje ćete lako naći na Googlu iskorištene su kao kostimi u seriji, ali često u drugim situacijama – pametna igra, kažem vam. Peter Morgan je sve samo ne naivan. To što vam se čini da ste muha na zidu, to je najveća obmana od svih i dokaz njegovom umijeću.
Nama, kao gledateljima, ostaje da biramo u što ćemo od tih nagađanja emotivno povjerovati. Ja sam sklona da do kraja povjerujem samo u jedno, a to je da su svi u tom sistemu nesretni i na svoj način osakaćeni – što nije opravdanje, ali jest objašnjenje mnogih stvari.
Način na koji je prikazana Diana mi sasvim odgovara. Emma Corrin joj je, iako ne liče, odlično skinula manire i glas što u velikoj mjeri pomaže priči, ali sviđa mi se još nekoliko stvari, od kojih se oko prve neki sa mnom ne slažu. Naime, neko koga puno volim, a tko je za lik Diane silno emotivno vezan, rekao mi je da je razočaran zato što mu se čini da je prikazana kao manipulatorka. Moj osjećaj je upravo suprotan. Ne bih da zvučim prepotentno, ali… Nađite mi djevojku od 19 koja nije vrebala nekog tko joj se sviđa? Njeno “slučajno” susretanje s Charlesom kada je imala 16, a zatim i 18 je sve samo ne zli masterplan već jednostavno nešto što djevojke rade – a vi se sjetite koliko puta ste otišli na neko mjesto zato što znate da je netko tko vam se sviđa bio tamo i objasnite mi kako se to razlikuje? Činjenica da je Diana plemstvo pa je bila u mogućnosti da vreba princa ne mijenja suštinu. Način na koji se ponaša s njegovom obitelji? Isto to. Svi se mi trudimo prikazati u najboljem svjetlu; često od prevelike želje nesvjesno lažemo i sebe i one koji nam se sviđaju da volimo nešto o čemu nemamo pojma i iskreno nam je lijepo samo zato što smo s tim nekim pa ni ne primjećujemo da nam je to što konkretno radimo mrsko… Nek baci prvi kamen onaj koji ovo nikad nije napravio. Njeno, kako bi netko rekao “spletkarenje” pri tom realno nema nikakvu težinu niti utjecaj na razvoj događaja osim činjenice da je obitelj odlučila da je ona, oprostite mi na grubim riječima, pogodna izložbena i rasplodna kobila za budućeg kralja Engleske i mislim da je to jasno pokazano.
SERIJA POKAZUJE DA SE DIANA SA SVOJOM MLADOŠĆU I ZALJUBLJENOŠĆU, JEDNOSTAVNO NAŠLA NA ODREĐENOM MjESTU U ODREĐENO VRijEME KOJE SU SVI SMATRALI PRAVIM, A POSLijE SHVATILI DA JE BILO VIŠE NEGO POGREŠNO.
Činjenica da je Charles od početka braka i s Camillom također mi se čini jasnom, a to je sasvim dovoljno da mladu djevojku koja nema ni iskustva ni samopuzdanja otjera u ludilo sve i da nisu sve oči svijeta uprte u nju. Ja nikad nisam bila posebno vezana za Lady Di dok sam bila mala (moje projekcije išle su na druge tragične priče), ali oduvijek sam imala osjećaj kao da je od trenutka kad sam saznala tko je, do trenutka kad je poginula imala isto godina – oko 40-ak. Moram sebi ponavljati da je u cijeli cirkus zakoračila s 19 i to, dozvolit ćete, sve stavlja u potpuno drugačiju perspektivu.
Činjenica jest i da je njena borba s bulimijom – mada u seriji ne izgleda kao borba već full on bolest u jeku protiv koje Diana još uvijek ne može ništa – predstavljena od samog trenutka prosidbe, koji je i sama Diana kasnije izjavila da je bio njen početak.
Smatram da to zaslužuje posebnu pohvalu. Scene u kojima jede, a zatim povraća, čak i način na koji Emma Corrin krupnim gutljajima pije vodu između zalogaja da bi hranu poslije lakše povratila, ali i što prije isprovocirala osjećaj muke, sam prvi put vidjela na ekranu u nekom mainstream projektu. Dianina najveća vrijednost kao javne osobe – govorim o realnoj vrijednosti, ne o tome što su ljudi svojevoljno na nju projektirali – jest upravo činjenica da je skretala pažnju javnosti na stvari o kojima se nije pričalo. Bulimija, SIDA, nagazne mine, bolesni i bez krova nad glavom, ako hoćete i siromašni crnci u New Yorku. Diana je oči svijeta okrenula ka njima makar na trenutak.
Ali da se vratimo na seriju.
Cijela glumačka postava je u najmanju ruku odlična. O Oliviai Colman ne znam što da dodam, a da ne ponovim tuđe hvalospjeve.
JOSH O’CONNOR JE EMOTIVNO I FIZIČKI POGRBIO CHARLESA – IAKO JE OVAJ U STVARNOM ŽIVOTU BIO U NAJMANJU RUKU PLayboy I REDOVNO PO TERENU ŠETAO BEZ MAJICE POKAZUJUĆI TRBUŠNJAKE.
Camilla je u izvedbi Emerald Fennell na prvi pogled ljepša nego ona stvarna sve dok ne vidite njene fotke iz mladosti na kojima zaista ne liči na sebe iz starijih dana. Dinamika njih dvoje je savršena iako ni u kojem smislu nije zavidna. Nevjerojatna gomila komentara prepunih mržnje upućenih na Camillin račun ispod gotovo svakog posta ili članka objavljenog o seriji kao da dolaze od religioznih fanatika, a ne “običnog” svijeta što mi svakako ne ulijeva ionako poljuljanu vjeru o budućnosti čovječanstva. Ovoj ženi dodjeljena je uloga vještice u bajci i potpuno se ignorira činjenica da je i ona samo dio sustava. I tu se ponovo vraćamo na tabloidan karakter većine kritika, u koju je, priznajem skliznuo i ovaj moj tekst.
Ipak, serija “The Crown” je više od toga. Ona je više od priče o Lady Di. Ona je priča o sustavu čiji je ona bila dio. O Velikoj Britaniji. O njenoj krvavoj prošlosti, nepokolebljivom kolonijalizmu i surovosti.
PRIČA O STAVU (I CijENI TOG STAVA) KOJI SU BRITANCI GAJILI stoljećima, A TO JE DA SU BOLJI I IZNAD OSTALOG SVijETA, SUBLIMIRANA JE PONAŠANJEM KRALJEVSKE obitelji U SERIJI.
Ona je pretpostavka o tome kakvi ljudi se nalaze na vrhu te povlašćene piramide, o tome kakvi ljudi veličaju i smatraju pravednim i časnim pokolj i genocid koji su stoljećima sprovodili nad trećinom zemaljske kugle. Kakvi ljudi taj isti genocid smatraju privilegijom onih koje su porobili? Guglajte riječi Rule Britannia, pjesme iliti neslužbene himne vojske i mornarice koju Lord Mountbatten pjeva kad ga primoraju da se povuče s mjesta glavnog zapovednika britanske vojske u 3. sezoni i razmislite o ironiji stihova “Rule, Britannia! rule the waves / Britons never will be slaves.”
“DETACHED”. MISLIM DA JE TO GLAVNA RijEČ KOJOM BIH IH OPISALA SVE GLAVNE LIKOVE, A SERIJA NIVO NJIHOVE ODVOJENOSTI OD STVARNOSTI VEĆINE I, GRUBO REČENO, LJUDSKOSTI PRIKAZUJE VRLO DOBRO.
Ona je sustavna, gotovo genetska i od nje nema bijega. Osim ako nemate petlju da date otkaz i sreće da isti preživite.
Ipak, mi – javnost – mi smo opsjednuti tom istom pričom, kao da je zaista bajka. Proždiremo je i gutamo, često ne osjećajući da se iza njenih lica kriju stvarni ljudi, a ne imaginarni likovi. “The Crown” nam ovdje podilazi i savršeno nas iskorištava: pruža nam priču baš onako kako je želimo tako što briše osjećaj o razlici stvarnosti i mašte. To je dio njene čari, ali i njena zamka u koju smo kolektivno upali.
I ne, uopće me ne grize savjest što jedva čekam šestu sezonu, sve uz “God save the Queen”. Na kraju krajeva, sve je to ista stvar, zar ne? Osim… što su Pistolsi realno pouzdaniji izvor za shvaćanje povijesti.
