Od Polarnog sna do svjetskih glazbenih festivala: kako nastaju imerzivne instalacije Stelle Leboš

Stella Leboš govori o tekstilnoj umjetnosti, imerzivnim instalacijama, scenografiji, Polarnom snu te radu na festivalima poput Ozore i Garbicza
27.09.2026.
IMAGE SOURCE: Privatni arhiv, Samir Cerić Kovačević,
stella leboš
RECOMMENDED

Umjetnički put Stelle Leboš teško je svesti na jedan medij, jer se proteže od ruksaka i tekstila do čitavih svjetova u koje možemo zakoračiti i neko vrijeme boraviti u njima. Iako je šira publika prvotno zna kroz svoj dizajnerski brend 47, njezin se rad posljednjih godina sve više seli iz predmeta u prostor u formi tekstilnih skulptura, imerzivnih instalacija i scenografija koje ne traže od gledatelja samo da ih promatra, već da u njih uđe.

Jedan od radova koji je snažno obilježio taj prijelaz bio je Polarni san, 40-metarska tekstilna instalacija u tunelu Grič, nastala na poziv Ane Mikin. Kombinacijom tekstila, svjetla i zvuka tunel je pretvoren u atmosferičan prostor inspiriran polarnim prostranstvima i aurorom borealis, a publika je kroz njega doslovno morala proći. Veliko oduševljenje za sve prolaznike, a za Stellu možda jedan on najpamtljivijih radova do sada.

Polarni san, Samir Cerić Kovačević

No, Polarni san nije bio izolirani trenutak. Leboš je i ranije radila na projektima koji brišu granicu između dizajna, umjetnosti i prostora, poput interaktivne instalacije Treewatcher, koju je s Ivom Peručić realizirala u zagrebačkom projektu Okolo. Kad se samo sjetim kako nam je bilo sjajno ležati na ogromnoj mreži u šumi i samo odmarati u ljetno popodne. Danas njezin rad uključuje tekstil, prostor, svjetlo, zvuk i scenografiju, a dio projekata nastaje u međunarodnom festivalskom kontekstu. Na Garbicz Festivalu njezin je rad uvršten među umjetničke instalacije festivalskog programa. Na svim izdanjima festivala surađivala je s dizajnerom Stephenom Bontleyjem i Daveom Dingerom, a na zadnjem (ove godine) pridružila im se Iva Peručić.

Garbicz Festival

Garbicz Festival

U razgovoru, Stella Leboš govori o tome kako je iz dizajniranja predmeta stigla do velikih instalacija, zašto prvo vidi cijeli rad u glavi pa tek onda razmišlja kako ga izvesti, što je naučila radeći na festivalima poput Ozore i Garbicza te zašto su joj ljudi i suradnje jednako važni kao i sama umjetnička ideja. Razgovarale smo i o Polarnom snu, tekstilu kao umjetničkom mediju, transformaciji prostora i njezinoj sljedećoj velikoj viziji – kinetičkoj tekstilnoj instalaciji.

Garbicz Festival

Jesi li prijelaz od dizajniranja predmeta prema dizajniranju cijelih prostora i iskustava uopće doživjela kao prijelaz?

Naravno :). Kada sam studirala na Likovnoj akademiji, nisam ni sanjala da će mi glavni medij biti tekstil ili da ću se nakon Akademije neko vrijeme baviti produkt dizajnom i imati svoj brend. Mislim da je bitno da slušamo svoje promjene koje se događaju. Krenula sam baš u trenutku kada sam bila spremna, kada sam svjesno počela vizualizirati instalacije u svojoj glavi i, najbitnije, kada sam ih bila spremna realizirati, za razliku od prije.

To je ujedno i najveći stres; hoće li izgledati tako kako sam zamislila, hoće li biti dobro i hoću li to moći stvoriti na način na koji sam zamislila.

Stella Leboš

Što je zapravo tvoj medij danas?

Rekla bih da je posljednje četiri godine definitivno naglasak na tekstilnoj i prostornoj umjetnosti, koja se sada širi i izvan samog medija tekstila. Tu su imerzivne i site-specific instalacije, a definitivno i scenografija.

Danas radiš s tekstilom, svjetlom, zvukom, fotografijom, prostorom… Kad radiš novi projekt, od čega prvo krećeš?

Prvo krećem s vizijom i nekom idejom. Nekad imam dane inspiracije, a nekad mi se dogodi da prije spavanja mozak jednostavno neće stati. Nije inspiracija uvijek prisutna i nije mi uvijek na raspolaganju hahaha, ali kada krene, bitno mi je da zapišem ideju.

Također sam shvatila da si trebam davati prostora kako bih se inspirirala nečim novim i došla do novih ideja. Tako sam, primjerice, nakon zadnjeg „Polarnog sna” otišla u Vijetnam. Prvo mi je trebalo otpustiti stari projekt kako bih se mogla krenuti inspirirati novim stvarima. Nekad su to sitnice na cesti, neko iskustvo ili osjećaj.

Nakon što dobijem neku viziju, tek onda krenem razmišljati kako to napraviti i je li uopće moguće. Dečko mi se uvijek smije kako krećem obrnutim putem, jer ja u svojoj glavi sve vidim finalno i većinom točno znam kako želim da nešto izgleda.

Ali to se također mijenja iskustvom. Što se više igraš s nekim medijem, bolje ga poznaješ i bolje ga znaš koristiti u svojim idejama, od toga kako se ponaša do toga kako se kreće.

Kod „Polarnog sna” nije dovoljno samo gledati rad, moraš fizički proći kroz njega. Koliko ti je važno da gledatelj postane dio rada, odnosno da ga svojim tijelom zapravo dovrši?

Uvijek mi je bilo zanimljivo kompletno transformirati prostor; da iz nekog kockastog oblika uđeš u apsolutno drugačiju atmosferu. To se dogodilo u tunelu, gdje iz malog prolaza uđeš u cijeli neki novi svijet i osjećaj.

Umjetnički radovi tih razmjera uvijek su drugačije utjecali na mene. Dobiješ posebno imerzivno iskustvo i podsjetiš se koliko smo mali i osjetljivi.

Polarni san, Samir Cerić Kovačević

Sjećam se kada sam vidjela rad Olafura Eliassona „The Weather Project”, koliko me samo obuzeo, kao i instalacija Ann Hamilton „The Event of a Thread”, koja me inspirira za neke sljedeće vizije koje sam navela u zadnjem pitanju.

Polarni san je bio baš jako instagramičan rad. Ljudi su ga željeli fotografirati i podijeliti. Izgledao je svjetski. Smeta li ti ikad što se kod takvih instalacija iskustvo rada može svesti na fotografiju za mobitel?

Rekla bih da to ovisi od osobe do osobe, kako će netko uzeti neki rad i kako će ga doživjeti i primiti. Ne smeta mi što se rad za nekoga može svesti na jednu fotografiju. Ljudi sasvim drugačije doživljavaju moje instalacije. Netko se fascinira veličinom i količinom, dok netko drugi primijeti svjetlo i promjenu atmosfere.

Ali nikad neću zaboraviti da mi je nakon prvog tunela jedna starija gospođa ostavila pismo kod zaštitara. Njezin doživljaj sveo se upravo na to pismo, a ne na fotografiju. U pismu mi se zahvalila na radu i napisala koliko joj je značio te da je zahvalna na iskustvu koje je dobila prolazeći kroz tunel.

Kako si počela razmišljati o zvuku kao materijalu, a ne samo kao pratnji vizualnom radu?

Godinama već šivam i sve je krenulo s brendom 47, koji mi u jednom trenutku više nije zadavao dovoljno izazova. Krenula sam razmišljati gdje se vidim dalje od toga, jer sam nakon Likovne akademije neko vrijeme bila u stagnaciji što se tiče umjetničkog izražavanja.

Počela sam razmišljati o tome da me oduvijek privlačilo mijenjati prostore, izazivati strukture i dolaziti do nekih novih oblika. Onda sam si vizualizirala da bih htjela raditi velike instalacije i scenografiju; nije mi tada ni na kraj pameti bilo gdje će me to dovesti.

Ozora

Nakon jednog scenografskog posla za festival, pripremala sam tekstilne pregrade iznad stagea i isprobavala pokrete materijala. Tu se prvi put rodio neki korak koji me doveo do „Polarnog sna”. Nedugo nakon toga Ana Mikin me pozvala i pitala bih li voljela napraviti projekt za Turističku zajednicu grada Zagreba.

Nakon projekta „Polarni san” sve se počelo događati samo od sebe. Pozvana sam na Garbicz festival, gdje sam bila head of deco, pa su krenuli drugi festivali i pozivi za nove projekte.

Radila si i festivalske projekte, među ostalim i na Ozori. Što se događa s tvojim načinom rada kada znaš da će kroz instalaciju proći tisuće ljudi, često u potpuno drugačijem stanju i kontekstu nego što bi posjetitelj imao u galeriji? Kako dobivaš takve angažmane?

Festivali su jedna jako posebna kategorija. Kada sam se prije nekoliko godina prvi put prijavila na Ozoru, bila sam jako uzbuđena jer na tom festivalu ima jako puno umjetničkih radova i instalacija koje su grandiozne, velike i jako očaravajuće. Kod festivala je super što nema nikakvih granica u izražavanju, ništa nije previše i sve mora biti experience za posjetitelje, što naravno stavlja dodatni pritisak na umjetnika.

Naravno, bio je stres, ali sve je ispalo super. Za prvi posjet Ozori pozvala sam dvojicu prijatelja stolara s kojima sam napravila kombinaciju medija; tekstil iznutra i drvo izvana.

Ozora

Ozora

Nažalost, nisam bila osobno na festivalu, ali dobila sam odličan feedback od njih i video kako se jedan par vjenčao unutar instalacije i imao ceremoniju. Za taj konkretan aranžman prije tri godine sama sam se prijavila putem njihove aplikacije, a zatim su nas sljedeće godine pozvali za tri instalacije.

Tako smo godinu poslije došli u puno većem timu, koji se sastojao od još četvero glavnih ljudi uz mene: Ive Peručić, Martina Stellaccija, Ignacia Bonoma i Paula Gantzera, pod imenom Balankana crew. Zanimljivo je da kod rada na festivalu dosta često razmišljaš u smjeru da posjetitelj ima mogućnost ostati unutar rada što duže i dati si više vremena nego posjetitelji unutar galerije. Znaju chillati unutar rada, družiti se ili se, evo, u nekom slučaju i vjenčati hahaha.

Postoji li nešto što si naučila radeći na festivalima, a što danas koristiš i kada radiš umjetničke ili javne instalacije?

Uff, jako puno i više nego što sam očekivala.

Najviše sam naučila o dobroj organizaciji i brzini, jer na festivalima je uvijek malo vremena. Festival počinje i otvara vrata točno u određeno vrijeme, a tada ulaze tisuće ljudi. Zato je zapravo bitno kada dođe do situacije da se ne stiže – donijeti odluke na vrijeme i povući granicu.

U smislu mijenjanja koncepta i prilagodbe kako bi se projekt dovršio na vrijeme, ali možda ne u točno onom obliku u kojem je prvotno zamišljen.

Festivalska scenografija često mora biti dovoljno jaka da privuče pažnju izdaleka, ali istovremeno mora funkcionirati iz neposredne blizine. Kako razmišljaš o toj skali; o tome kako isti rad izgleda s 50 metara i s 50 centimetara?

Pa, nisam nikad razmišljala u tom smjeru. Ali osim što festivalska scenografija mora biti atraktivna i magična, mora biti jako sigurna. Jer jako puno ljudi, u ekstazi ili zanosu glazbe, dođe do toga da se penje po scenografiji, vješa se i slično.

Koliko je u takvim projektima umjetničkih odluka, a koliko čiste produkcije, logistike i rješavanja problema?

Kao i u svemu – što se više pripremaš, to sve bolje prođe. Za Garbicz festival pripremali smo se šest mjeseci i ima jako puno logistike kako bi se sve stiglo napraviti u dva tjedna postavljanja.

Na tom projektu doslovno dođemo na čistu livadu i dižemo stage od samog početka. To prvo podrazumijeva truss konstrukciju, a onda cijelu scenografiju na trussu.

U mom razvijanju ideje uvijek sve kreće od umjetničke vizije. Unutar razvijanja, naravno, dolazi do promjena umjetničkih odluka – možda je neki materijal funkcionalniji ili bolji za izvedbu, što onda mijenja ideju. Ali i to je dio razvoja bilo kakvog umjetničkog rada.

Isprobavanje, kombiniranje i na kraju potencijalno dobiješ nešto još bolje od prvobitne umjetničke vizije ili jednostavno dođeš do čistog razvoja svoje umjetničke vizije.

Koliko radiš u Hrvatskoj, a koliko u inozemstvu? Može neki presjek, a može i najdraži projekt do sada.

U prosjeku sam prošle godine sve skupa bila u Hrvatskoj tri mjeseca i jako puno me nije bilo. To su bile kombinacije Münchena, Berlina, Poljske, Mađarske i na kraju naše obale.

Najdraži projekti, s kojima sam ja zadovoljna u smislu vlastitog izražavanja, prvobitne ideje i završnog djela, rekla bih da su „Polarni san I” i „Polarni san II”, instalacija koju sam radila u HDLU-u za event Croatia osiguranja te moj prvi Garbicz festival 2022. godine.

Sve je krenulo u Medici kao prostoru koji ti je dao slobodu i atmosferu za stvaranje. Kad danas pogledaš iz ove perspektive, koliko je taj period utjecao na ono što radiš?

Sve je krenulo puno prije Medike, ali ona je došla u nekom pravom trenutku, kada mi je to bilo potrebno. Dolaziti na mjesto gdje ima puno kreativnih ljudi koji svaki dan dolaze u svoje ateljee raditi bilo je prekrasno. Podsjećalo me na studentske dane i na to koliko se međusobno možemo inspirirati i pomagati si.

Mislim da upravo to fali u Hrvatskoj; gdje se ljudi uvijek boje da će netko nekome ukrasti posao. A mislim da posla ima za sve.

Je li ti važnije imati dobar prostor za rad ili dobre ljude oko sebe? Koliko je tvoj rad nastao iz individualne potrebe da nešto napraviš, a koliko iz suradnje s drugim ljudima?

Dobri ljudi su sve, apsolutno sve! Jako je bitno imati dobre ljude oko sebe i dobar tim. Veliki dio poslova radim sa svojom kolegicom Ivom Peručić, koja mi je mnogo puta pomogla i u nekim mojim vizijama.

Ali evo, nakon dugogodišnjeg prijateljstva i dosta zajedničkih projekata u zadnje dvije godine, izgleda da ćemo uz osobne projekte imati i jedan zajednički brend iza kojeg obje stojimo te jedno ime za zajedničke projekte, tako da stay tuned za to.

Neki od zadnjih projekata koje smo zajedno radile bili su Dimensions festival u Tisnom i Garbicz festival u Poljskoj, gdje smo radile centralni dio instalacije za stage 2026.

Što bi voljela napraviti, a još nisi? Postoji li neka super vizija?

Puno razmišljam o kinetičkoj tekstilnoj instalaciji i voljela bih dobiti neku priliku za to. Nadam se da ću iza Nove godine imati više vremena za isprobavanje i razmišljanje o novim projektima i, u konačnici, realizirati je.

SAZNAJ VIŠE: