Neki dan sam pročitala fantastičan tekst s naslovom koji je toliko dobro složen da mi je vratio vjeru u modno novinarstvo. Kome možemo vjerovati, ako ne možemo vjerovati brendu Loro Piana glasio je naslov teksta u kojem je autorica jako dobro i objektivno razradila sve posljedice skandala koji trenutačno trese LVMH.
Priča je opet ista, kaputi od nekoliko tisuća eura se šiju u nehumanim uvjetima za desetak eura koje izmrcvareni radnici dobiju na kraju dana. Gdje? U Italiji. Eto sve je Made in Italy i po stoti put ću ponoviti prvu temu BURO. Talks podcasta za koju smo dobili pregršt komentara na društvenim mrežama.
Od te prve epizode je prošlo 6 mjeseci, a još se uvijek razmotavaju skandali oko onoga što plaćate i koliko to plaćate. Rado ću vas podsjetiti da je pogledate jer sam izuzetno ponosna na nju i na sve što su u njoj rekle žene koje su stručne i koje ne pričaju u prazno o temi. Dok su svi histerizirali oko Hermèsa u Kini (što nije istina) ono što se jasno govori već godinu dana jest da je Made In Italy nekad još gori od kineskih fejkova jer to što je tvornica locirana u Italiji ne znači da u njoj ne rade ljudi koji su izrabljivani.
Naša Lea Ladišić je odmah skočila na temu i napisala izuzetan osvrt na cijelu Loro Piana situaciju, ali ono što mene konkretno zanima je dokad će ova igra izbjegavanja odgovornosti trajati? Sigurna sam da Bernard Arnault nakon posljednjeg skandala nije presretan jer prvo se na tapeti našao Dior (prvo su mu ukrali Egipat ako želite u TikTok terminima), onda je krenulo usporavanje prodaje na razini grupacije, a sad u ruci ima vrući krumpir zvan Loro Piana. Po svemu što je napisano Loro Piana ima Shein uvjete za svoje skupocjene stvari, a niže od Sheina stvarno ne možete pasti..
Igranje na emocije i tradiciju kao marketinški alat
U samom činu proizvodnje nema emocije. Na kraju dana moda je samo biznis. Samo upitajte dizajnere koji se slamaju pod pritiskom uprave ako im se onih 8000 kolekcija, suradnji i dropova koje moraju osmisliti ne prodaju… Ljudi/kupci udahnu dušu predmetima i učine ih nečim emotivnim i poželjnim. U proizvodnji danas nitko ne misli kako će se taj kaput prenositi s generaciju na generaciju. Očito razmišljaju kako će se taj kaput sašiti za 20 eura i prodati za 10 tisuća eura, pa sad kakva mu je daljnja sudbina, to je na vama.
Moda s druge strane jako dobro marketinški igra na emocije kao što ljepota igra na nesigurnost. Svaka industrija je složena tako da nas trigerira i svi u tome sudjelujemo. Ja kupim kremu protiv bora, ja gledam svoj celulit i smeta mi, ja želim tu haljinu u kojoj ću se osjećati kao milijun dolara.
Sve što kupim u meni izazove određenu emociju i neku vrstu strasti. Pitam li se ja na dnevnoj bazi kako je nekome tko je to proizveo? Ne pitam. Isto kao ni vi. Svi smo mi licemjerni u svojim kupovinama i načinu života. I prema ljudima i prema prirodi i prema životinjama. Upravo zato ne želim da ovaj tekst ima neku dozu moraliziranja jer doista nisam u poziciji da se ikome postavljam kao moralna vertikala. Samo kao glavna urednica jednog medija pokušavam objektivno dovesti u kontekst sve ovo čemu svjedočimo posljednjih godinu dana u industriji luksuza.
S jedne strane nam se događa demistifikacija luksuza jer ljudi postaju svjesni nekih stvari (ok, dio ljudi postaje svjestan), s druge strane imamo napadaje totalnog manijakalnog konzumerizma zbog kojeg na torbi nosite pet Labubu lutkica dok jedete svoju Dubai čokoladu s matchom u drugoj ruci (koje isto nema više jer smo kolektivno poludjeli i to globalno). I ovaj put mediji nisu glavni pokretač toga.. Glavni pokretač je masa i društvene mreže i viralnost i sve što se događa i vrti 24h dnevno. Čak bih se usudila reći da mediji danas kaskaju za društvenim mrežama.
Također ću vam reći da me ne dira to što je neki član uprave Loro Piana morao skratiti svoj odmor na Capriju da ugasi ovaj požar koji mu se nezgodno razvio u sezoni odmora. Da mogu postaviti pitanje čelnicima ovih brendova, pitala bih sljedeće: zanima me kako opet možete javno tvrditi da niste znali da vam komadi nastaju u sweatshopu pod nosom u Italiji i jeste li stvarno misliti da će ljudi reći: “aha ok..nisu znali”? Pritom je ovo drugi veliki skandal u godini kad pada prodaja i kad je cijeli svijet ionako nabrušen na koncept ultra bogatih koji žive scenarij „Igre Gladi“. Ovo nije krivi gumb koji je netko stisnuo, ovo nije krivo isprintana kampanja, ovo je proces koji je trajao godinama i to u srcu europske modne industrije.
Skandal se u ovo vrijeme ne može zataškati jer ljudi su postali medij za sebe. Iskreno vam kažem da sam na TikToku pogledala bolja videa napravljena od strane pojedinaca o industriji luksuza nego što sam pročitala tekstova koje su napisali novinari.
Prošla su vremena kad su se stvari mogle gurnuti ispod tepiha i zataškati i ako to nekome tko je na čelu brenda/grupacije nije razlog za brigu, ja ne znam kome jest.
Industrija luksuza je pred ozbiljnim testom
Da se razumijemo. Ok je da nešto košta 10 tisuća eura ako iza toga stoji ono što je obećano - kvaliteta, tradicija, umijeće izrade, vrhunski materijal. Ako ćete platiti Hermès torbu i znate da u rukama imate vrhunsko djelo vrijedno investicije, platite je. Isto vrijedi za sve luksuzne brendove koji imaju visoke cijene i drže izradu svojih komada na nivou te kontroliraju radne uvjete. Luksuz je tu da ga osjetite pod prstima, da uživate u njemu i da znate da to što ste platili ima neku vrijednost. Sve ostalo je čista prevara.
Do prije dvije godine bih sa sigurnošću rekla da neki luksuzni brend ne može propasti čak ni uz ovakve skandale.. U ovoj situaciji koja stalno pulsira i kulminira (uz sve što se događa u svijetu i sve što nije dobro sa svijetom danas) doista više nisam sigurna. Možda se propast nekih brendova neće dogoditi preko noći, ali ako lažete i onih 1% o čijim novcima realno trenutno ovisite (jer aspirativni kupci su nestali) ja ne znam kome ćete više prodavati maglu, pardon – kapute.