Jeste li primijetili da je siječanj postao službeni mjesec body shaminga? Nova godina je došla i prošla, a većina se ovih dana tradicionalno vraća poslu i bacanja na novogodišnje odluke. Sezona kolektivnog prejedanja, koja obilježava prosinac, završila je, a na njeno mjesto dolazi dijametralno suprotna, ali jednako ekstremna potraga za “zdravijim navikama” (čitaj: siječanj = dijeta). Već sama ova smjena dviju krajnosti, koja ne ostavlja prostora za ravnotežu ni zlatnu sredinu, lako bi se mogla protumačiti kao red flag. No, preskočimo temu o tome zašto je polarizirano razmišljanje poput regionalne olimpijske discipline i usredotočimo se na nešto uže područje. Na kraju krajeva, ova tema je sve samo ne lokalna.
Svi smo barem jednom donosili novogodišnje odluke i sastavljali liste. Kladim se desnom rukom da se na svakoj od njih barem jednom našla sljedeća stavka: ove godine ću skinuti xy kilograma, održavati idealnu težinu, hraniti se zdravo (što god to kome značilo) i redovito vježbati.
Na papiru, sasvim legitiman cilj.
U praksi? Pa, budimo realni, vrlo često je to proizvod vanjskih faktora koji nam sugeriraju kako nismo dovoljno dobri takvi kakvi jesmo za život kakav želimo. New Year – new you, zvuči poznato, zar ne? I gle, kao po nepisanom pravilu, odjednom su posvuda priče (čitaj: reklame) tipa „od sutra krećem na dijetu“, „bolje da počnem skidati kile koje sam nakupila/o za vrijeme blagdana“ i slično. Sve to zamaskirano u dobre namjere „da nam se pomogne“ da postanemo zdraviji, privlačniji, uspješniji, zadovoljniji… Dodajte sami što god želite.
Ne želim zvučati kao gunđalo i apsolutno ne namjeravam nikome govoriti da ne treba raditi na sebi. Moj problem s ovom siječanjskom akcijom (i „diet culture“ općenito) nema veze s time treba li ulagati trud u postizanje određenog cilja ili postavljati ciljeve. Radi se o tome da ciljevi trebaju biti autentični, vlastiti i realni. Ciljevi koji će nas zaista učiniti sretnijima i boljima. Odbijanje da se osjećamo loše samo zato što netko zarađuje (ozbiljan) novac na našem nezadovoljstvu ne bi trebalo isključiti želju za zdravljem, naravno. Ali ta želja mora dolaziti iz nas samih, a ne iz nametnutih ideala.
Ali čini se da kompanije koje nam plasiraju drastične, preko noći promjene prehrane i načina života potpuno zanemaruju barem dvije ključne činjenice o zdravlju. Prva je da, osim fizičkog, postoji i jednako važno mentalno zdravlje, te da su ta dva aspekta neodvojiva. Također, ni do jednog ni do drugog ne dolazi se ponižavanjem sebe ili drugih. Druga činjenica je da su “idealni” zdravstveni parametri – baš kao i recepti za sreću – uvelike individualni, i da jedan pristup ne odgovara svima.
Umjesto edukacije i pomoći da svatko pronađe svoju mjeru, u siječnju nas zatrpavaju oglasima i porukama koje samo dodatno potpiruju već poznatu post-blagdansku melankoliju (oprostite na laičkom korištenju termina, svjesna sam da nije svaka loša volja depresija). Ako se osjećate još gore nego inače zato što u ovoj novoj godini niste postali “novi vi” – pa, to je i cilj ovih oglasa. Zdrava prehrana i redovita tjelesna aktivnost su neosporno dobre za nas, ali intenzitet i količina ovakvih poruka u siječnju lako mogu postati preplavljujuće, držeći nas u konstantnom osjećaju nezadovoljstva.
A što ako postoji drugačiji način? Što ako bismo ove godine prestali djelovati kao da je najvažniji cilj vlastitog života izbrisati onaj prethodni? Što ako bismo, umjesto toga, naučili kako izgraditi zdrav i funkcionalan odnos sa sobom, svojim tijelom, a posljedično i s hranom – odnos u kojem bismo, čak, mogli uživati?
Takozvani anti-diet pokret sve je snažniji, a s njim i njihova osnovna poruka: vrijeme je da odbacimo unosnu i često seksističku propagandu koja nas uvjerava da nismo dovoljno dobri te da naučimo vjerovati u sebe, baš takvi kakvi jesmo.
Ne zalažem se za veličanje debljine niti za normalizaciju toga da ljude koji ne mogu napraviti pet čučnjeva nazivamo zdravima. No, dobro znam da postoje ljudi koji na prvi pogled imaju više kilograma nego što im društvo „propisuje“, a ipak su daleko zdraviji od nekih koji djeluju “idealno mršavo”. Već odavno znamo što znači pojam skinny fat, kao i to da vaga ili nečiji izgled u tajicama nisu, niti mogu biti, pravi pokazatelji zdravlja – ni fizičkog, a kamoli mentalnog.
Ako ste ikada posjetili neki od blogova ili Instagram profila koji se bave poremećajima u prehrani, jedna od prvih stvari koju ćete primijetiti u komentarima jest upravo rečenica kako su ljudi dobivali najviše komplimenata za svoj “zdrav” izgled baš u razdobljima kada su bili najbolesniji (osim u slučajevima teške anoreksije koja je očigledna). Dakle, krenimo od raskidanja te pogrešno spojene karike koja tvrdi da je biti mršav isto što i biti zdrav, a zatim i one koja nas uvjerava da, ako nismo društveno prihvatljiva, optimizirana verzija sebe (koja možda uopće nismo mi), ne zaslužujemo voljeti sebe i uživati u dobrim stvarima u životu.
Potpuno sam svjesna da je ovo puno lakše reći nego učiniti. I sama se borim s prihvaćanjem određenih estetskih standarda – da, estetika mi je i dalje veći problem od zdravlja. Znam da zvuči grozno i licemjerno, ali iskrena sam do srži, a tko želi, neka se ljuti.
Razumijem i poštujem činjenicu da, čak i ako netko nije zdrav, ta osoba nikome, ali baš nikome na ovom svijetu ne duguje postati zdravija. Mogu čak otići toliko daleko i priznati da je naša – posebno ženska – fobija od debljine zapravo proizvod patrijarhata i njegovih opresivnih pravila prema kojima djevojke i žene trebaju biti sitne, mršave, nježne, pokorne i – tihe.
Ovo je moj način da izrazim problem koji osjećam i na osobnoj i na globalnoj razini. Priznajem da još uvijek nisam potpuno imuna na siječanjske nalete “zdravih poruka”, ali uspjela sam prestati maltretirati samu sebe svakog siječnja zbog toga što nisam presretna svojim tijelom (čitaj: težinom). Također sam odustala od mršavljenja isključivo “u ime zdravlja” jer se, prema svim medicinskim pokazateljima i analizama, nalazim u zdravom rasponu. Tri kilograma manje me neće učiniti zdravijom. Iskreno, zadovoljna sam ovim korakom naprijed, koji me vodi prema odlukama koje će me učiniti sretnijom – tako što ću više cijeniti svoje tijelo, umjesto da ga kritiziram.
Isto želim i vama.
