Svake godine kada stigne Međunarodni dan žena, razgovara se o našim pravima, a tema koja nikad neće prestati biti dio agende je zlostavljanje. Na ovako veliki dan za žene, pojedine djevojke i žene koje su doživjele neki oblik seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja hrabro dijele svoje priče. Priče koje su uznemiravajuće i teške i priče kojih je toliko puno. Smrznem se svaki put na tu ogromnu količinu mučnih ispovijesti, a koliko je tek onih priča koje nisu ispričane, koje su zaključane duboko u svijesti jedne žene čiji život više nikad neće biti isti. Plače mi se na to da za sebe moram iskoristiti riječ „sretnica“ jer me nitko nije silovao. Da, koristit ću tu odvratnu riječ iza koje stoji najodvratniji zločin. Koji je, Bože zašto, ušao u mainstream. Ne želim ni spominjati koliko se sablaznim na izraz rape culture jer zvati silovanje bilo kakvom kulturom nema veze sa stvarnošću. A stvarnost je takva da se o seksualnom zlostavljanju žena stalno razgovara, promiče se pokret #MeToo zbog kojeg su i mnoge javne osobe istupile sa svojim ispovijestima, održavaju se marševi…a opet svaki dan, neprestano neki monstrum odluči seksualno zlostavljati neku ženu. Zločin koji bi se trebao najstrože kažnjavati, provuče se kroz cijeli proces neopaženo. Što nam je više činiti, pitam se? I zašto ne upiremo prstom više u počinitelje? Dati odgovor na ovo nije lako, ali jedan odgovor svakako znam, a to je da postoji jedna jako velika industrija koja potiče seksualno zlostavljanje. Dobrodošli u Hollywood i sve pogrešno što izlazi iz njega.
Da je Hollywood pun seksualnih predatora i zlostavljača to već svi znamo. Pred našim očima voljeni zabavljači vrše maltretiranje nad nekim, a mi mislimo da je sve to dio performansa. Tina Lončar je savršeno obradila tu temu i postavila pitanje je li nama uopće jasno što znači seksualno nasilje? I ja se istu stvar pitam pošto, kada je o filmskoj industriji riječ, neprirodni odnosi žene i muškarca na ekranima smatraju se samo prikazom redateljevog umjetničkog izražaja. I tu dolazimo do iščekivane serije „The Idol“ koja će ovoga ljeta stići na HBO.
Radnja serije „The Idol“ prati pop pjevačicu (Lily-Rose Depp) koja pokušava uspjeti u zabavnoj industriji te započinje romansu sa zagonetnim vlasnikom kluba koji je također i vođa tajnog kulta (The Weeknd). Serija je opisana kao „najljigavija ljubavna priča“ tako da smo u startu znali da neće biti riječ o sladunjavoj Disney bajci. Ipak, ona je izvorno zamišljena kao osnažujuća priča o djevojci koja se bori da uspije u predatorskoj industriji. Serija je trebala biti njezina priča i satirični prikaz tamne strane showbizza. No, netko se s time nije slagao. Naime, redateljica serije Amy Seimetz je ostavila cijeli projekt te je na njezino mjesto stigao Sam Levinson, kreator megapopularne serije „Euphoria“. Prema Rolling Stoneu, Seimetz je napustila seriju kada je ona u potpunosti bila gotova, nakon čega je HBO objavio da će serija imati „veliku kreativnu reviziju“. Nije postojalo objašnjenje za to, no sukreator serije, pjevač The Weeknd navodno je smatrao da radnja ide predaleko u „žensku perspektivu“ i zalagao se za odbacivanje feminističkih elemenata u priči. Dolazi Levinson, snima gotovo sve scene ispočetka (a serija je bila dovršena) te od potencijalno osnažujuće priče, stvara nasilni shitshow. Levinsonove promjene uključivale su povećanje golotinje, uklanjanje glumačke postave te novu verziju priče koju su neki članovi filmske ekipe opisali kao „pornić sa seksualnim zlostavljanjem“.
Jedna scena u seriji koja ipak nije iskorištena za finalnu verziju, navodno prikazuje seksualne igrice između pjevačice i vođe kulta u kojima ako pjevačica ne uspije izvršiti određeni zadatak, njezin partner je odbija silovati, a ona ga moli da to učini.
Iskreno ću vam reći da mi je teško bilo natipkati ovu rečenicu. Ako mislite da ovakve ljigave scene nemaju nikakvog utjecaja na društvo, nažalost varate se. Ovo je čisti primjer mizoginije i popularizacije seksualnog zlostavljanja i nasilja u zabavnoj industriji. Plodno tlo za zlostavljačke fantazije bolesnih umova. Najžalosnije je to da će redatelji (tako je, muški redatelji) za ovakve projekte dobiti nagrade i priznanja, dok se od mladih glumica očekuje da pristaju na sve i svašta. I kako to da su uvijek muškim redateljima seksualizacija ženskog tijela, moralno upitne scene seksa i silovanje kao fetiš dio njihove kreativnosti i vizije? Drago mi je da serija još nije ni izašla na HBO, a brojne kritike već pljušte sa svih strana, no postoji toliki broj filmskih projekata koji su nastali pod zastrašujućim uvjetima (najčešće za mlade glumice),a redatelji mašu svojom „palicom“ davajući nenormalne zahtjeve samo kako bi ispunili svoju bolesnu „umjetničku“ viziju. Samo malo proguglajte uzemirujuću priču iza nagrađivanog filma „Last Tango in Paris“ i sve će vam biti jasno.
Seksualno zlostavljanje, nasilje i uznemiravanje NIJE nečiji fetiš ili kink koji se toliko gura u filmskoj industriji. Ovo su oblici zločina za koje zlostavljači moraju odgovarati najstrožim kaznama. Ponavljat ću ove rečenice kao papiga sve dok jednom žena ne bude dovoljno sigurna da sama prošeće ulicom po mraku.
