Saša Tkačenko jedan je od najznačajnijih umjetnika regije, a ističe se svojim radovima koji se igraju s prostorom, propitkuju odnos skulptura, instalacija, videa i arhitekture te nerijetko prenose snažnu poruku. Tkačenko nam je ostao u sjećanju još od njegove izložbe u galeriji Trotoar „Unknown, talk to unknown“ koja je ostavila snažni dojam na nas. U samom izlogu galerije bio je postavljen neonski znak „Stranger Danger“, pomalo zlosutni natpis koji nas je podsjećao da budemo na oprezu.
Jednako kao što je „Stranger Danger“ natpis ostavio snažan dojam, tako je i Tkačenkov najnoviji rad izazvao reakciju propitkivanja. Rad „DIY Revolution“ je u ponedjeljak ugledao svijetlo dana na Savskoj ulici u Zagrebu, između 0-24 Kebaba i Studentskog centra. Riječ je o billboardu na kojem piše rečenica: „If I can’t dance I don’t wanna be a part of your revolution”. Rečenica nas je zaintrigirala i natjerala na razmišljanje pa smo odmah ušli u kontakt u umjetnikom da nam on sam malo ispriča o plakatu koji će do 7. listopada krasiti ovu užurbanu zagrebačku ulicu.
Na što se odnosi tvoj rad DIY Revolution?
Na zajedništvo i kolaboraciju. Da budem precizniji, odnosi se prvenstveno na ljude koji su otvoreni da ulože svoju energiju u proces stvaranja makar i minimalnog prostora za dijalog u javnom prostoru. Odnosi se na strastvene “zaluđenike” koji vjeruju da postoji i viši interes od tržišnog i materijalno isplativog, koji doprinosi općem dobru i koji tome pristupaju bez zadnjih namjera. Zato u nazivu i koristim prefiks DIY – Do It Yourself koji je sinonim za filozofiju zajedništva underground i punk scene s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a koja je jako bitna, ako ne i najbitnija premisa u mojoj praksi.
Na tvom billboardu u Savskoj pronašla se rečenica: If I can’t dance I don’t wanna be a part of your revolution. Riječ je o citatu koji se pripisuje anarho-feministici Emmi Goldman. Zašto si odabrao baš taj citat, što on predstavlja za tebe i za društvo u današnjem kontekstu?
Izjava se pripisuje Emmi Goldman, ali zapravo ona to nikada nije rekla niti napisala. Citat je parafraza djela teksta iz Goldmanove autobiografije Living My Life koji je aktivist Jack Freger uobličio za seriju majici koje je izradio 1973. godine. Fregerova gesta je sama po sebi već zanimljiva intervencija, koju ja tumačim kao iskrenu želju da se naglasi britkost Goldmanove misli i nekako mi se učinilo prikladnim da upravo tu izjavu apliciram u javni porstor. Ova vrsta aproprijacije kreira platformu za nebrojena očitavanja, kako na osobnom tako i na društvenom nivou. I nadam se da je nekoga tko je prošao Savskom ulicom barem malo usporila i potakla da da se zapita.
Na osobnom nivou ona je za mene podsjetnik koji me drži budnim. Ako pokušavamo pronaći poveznicu s današnjim trenutkom, dovoljno je samo da se osvrnemo oko sebe i shvatimo koliko je svijet oko nas polariziran i koliko smo zaboravili na pojmove kao što su tolerancija i zajedništvo i da nikako ne smijemo zaboraviti da je jedino što nam je ostalo upravo sloboda izbora.
Kako je ples povezan s revolucijom? Koje je tvoje tumačenje?
Ples je sloboda, a slobode nema bez revolucije. Tako da mislim da su ples i revolucija u neraskidivoj vezi.
Tvoji natpisi uvijek imaju snažnu poruku i izazovu reakciju kod posjetitelja/ prolaznika. Kakvu reakciju želi dobiti od ljudi koji pročitaju tvoj billboard? Je li on namjerno pozicioniran na toj zagrebačkoj lokaciji, gdje prolazi puno studenata?
Drago mi je ako je to tako. Umjetnost primarno stvaram da bi komunicirao o temama koje neprestano promišljam, a za koje mislim da ih kao društvo olako relativiziramo. Stvari se nikako ne podrazumijevaju i mislim da smo sve manje svjesni koliko je u prošlosti bilo teško izboriti se za neke društvene norme koje se danas čine tako normalnim i prirodnim. Zato je lokacija, ali i sama pozicija u ovom kontekstu dosta zanimljiva. Rad je postavljen u blizini Studentskog Centra i frekvencija ljudi naročito studenata je velika. Opet billboard nije na visini, nije izoliran, već je tik pored tebe, tako da je interakcija skoro pa neminovna.
Kako dolaziš na ideju što će biti tvoj idući rad te kako ćeš ga predstaviti publici? Jesi li imao u svojoj karijeri umjetničku blokadu?
S vremenom sam došao do zaključka da svaka situacija posjeduje potencijal za promišljanje u kontekstu umjetničkog rada. Potencijal “običnih” stvari i situacija mi je neizmjerno dragocjen. Ono što dolazi kasnije, a to je kontekstualizacija tih stvari u prostor i njihova relacija s promatračem, je ono što zahtjeva puno rada i promišljanja. Tu nailazim na razne izazove i probleme, ali upravo je taj proces koliko god bio kompliciran najdragocjeniji za validiranje teme kojom se bavim.
Može li umjetnost pokrenuti revoluciju i potaknuti društvene promjene?
Kao i sve u društvu tako i umjetnost ima nevjerojatan kapacitet, ali kao i uvijek sve se svodi na to je li društvo spremno i otvoreno usvojiti ideje koje im se nude. Umjetnost je poput ogledala koje nas suočava s nama samima, ona otvara pitanja, provocira. Nekad je neugodna, a nekada iscjeljujuća. Vjerujem da umjetnost mijenja ljude, to znam iz osobnog iskustva 🙂 i uprkos svemu što se događa oko nas želim i dalje vjerovati u ljude. Zvuči kao utopija, ali na kraju dana jedino što nam ostaje jesu ljudi pored nas.
