Izvrsna umjetnica Sanja Bistričić održat će samostalnu izložbu pod nazivom „Mislim da se sjećam/ I think I remember“ u Kulturno informativnom centru u Preradovićevoj ulici. Izložba započinje danas u 19:00 te traje sve do 29. rujna.
U svojem radu, „Mislim da se sjećam / I think I remember“, Sanja Bistričić bavi se istraživanjem slike, zvuka i fragmenata sjećanja u formi dnevničkog zapisa kroz dokumentarno-eksperimentalni filmski jezik. Kod pokretne slike koristi različite tehnike snimanja te intervenirajući na njima kroz metodu zrcaljenja, povećanja, umnožavanja u procesima snimanja i montažnih postupaka nastoji najbolje predočiti vlastita sjećanja kao fragmentirane isječke sanjivog senzibiliteta. U audio formi, koja kroz kolaž zvukova povezuje sve te slike u jedno tijelo, također koristi različite tehnike kao što su mini kompozicije, lopovi, šumovi, frekvencije, field recording, upotreba glasa kroz naraciju i pjevanje. Na ovaj način, koristeći i sliku i zvuk, nastoji dnevnički zapis oblikovati kako bi dobila najbolju prezentaciju onoga što sjećanje jest ili naš doživljaj sjećanja koje je često nalik na fragment ili san. Kustosica ove jedinstvene izložbe je Dina Pokrajac.
“Autorica pred nas podastire vlastiti ‘imaginarni’ obiteljski arhiv sjećanja koji stalno iznova fragmentira, dekonstruira i zamućuje. Ona koja se sjeća i njezina prikupljena sjećanja stalno su u raskoraku iz kojeg bujaju hipnotični i senzualni međuprostori i međuvremena vodeći nas na neku vrst putovanja kroz vrijeme – iz sadašnjosti u prošlost, iz prošlosti u sadašnjost ali i u moguću budućnost. (…) Kroz različite tehnike kojima tretira pokretne slike poput zrcaljenja, povećanja, umnažanja kao da namjerno drži odmak prema vlastitim sjećanjima. Možda ne želi postati biće savršenog sjećanja poput Markerova Sandora Krasne – putnika iz budućnosti koji je izgubio sposobnost zaboravljanja te posljedično nosi sa sobom svu minulu nesreću koja se manifestirala u prošlosti. Svjestan kako slike koje snima u konačnici postaju surogat za njegova sjećanja Krasna radije izabire raditi popise stvari koje mu ubrzavaju srce.
I Sanja radi popise stvari koje joj ubrzavaju srce, na njemu se primjerice nalaze crne marte s 14 rupica, kivi koji joj je mama donijela u bolnicu, buket žutih narcisa ukradenih iz tuđeg vrta, ili pak zečevi koji po otočkoj noći izlijeću pred tatin auto. Njene slike-sjećanja gotovo isključivo potječu iz ranog djetinjstva i nadaju se kao mali šokovi ljepote – istovremeno smiješni i uznemirujući, okrepljujući i traumatični no sve ih vezuje intenzitet koji se gubi odrastanjem. Sanj(iv)a Bistričić zaigrano pristupa vlastitim sjećanjima i podriva Bergsonovu distinkciju između ‘čistog sjećanja’ (virtualne slike) i različitih mentalnih slika (slika-uspomena, snova ili sanjarenja). Sjećanja su za nju ‘proširene emocije koje nam dopuštaju da manipuliramo vremenom tako da smo istovremeno sada i ovdje, u prošlosti i u budućnosti.’ Zaigranost se očituje i u načinu na koji pristupa ‘vlastitoj imaginarnoj istini’ – vlastita sjećanja supostavlja sjećanjima drugih članova obitelji otvarajući pritom prostor za raznolike interpretacije. No zašto je autorica toliko zaokupljena vlastitim sjećanjima? Nije u pitanju samo propitivanje identiteta ili potreba za iscjeljenjem. Sjećanjima pristupa hauntološki a ne ontološki – zanima je ono nestvarno, nepostojeće i odsutno što poput sablasti progoni pitomu svakodnevicu.” (izvadak iz teksta Dine Pokrajac).
