Sarajevo mi je oduvijek bilo jedan od najdražih gradova i tijekom godina posjećivala sam ga mnogo puta. Zimi, u proljeće, usred ljeta, zapravo, čini mi se da za Sarajevo nikada nije postojalo pogrešno godišnje doba. Svaki put grad ima neku drugu atmosferu, ali onaj osjećaj zbog kojeg mu se vraćate uvijek ostaje isti. Posljednji put bila sam ovdje 2016. godine, a ovog ljeta, nakon dugih deset godina, ponovno sam se vratila. Ovoga puta samo na dva dana. Četrdeset i osam sati možda ne zvuči kao puno, ali Sarajevo je jedan od onih gradova u kojima vam ne treba dugo da se ponovno osjećate kao da nikada niste ni otišli.
Svi koji vole Sarajevo znaju o čemu pričam. Prvi dojam nakon deset godina? Zapravo se ništa nije promijenilo i to govorim kao najveći kompliment. Naravno, grad se razvija, otvaraju se nova mjesta, mijenjaju se neke adrese i dolaze neke nove generacije, ali ono zbog čega volimo Sarajevo i dalje je tu. Gostoljubivost, neposrednost ljudi, dobra hrana, miris kave, užurbana Baščaršija i ona posebna kombinacija Istoka i Zapada koju je teško pronaći bilo gdje drugdje. Ponuda je i dalje odlična, a ljubaznost ljudi na razini zbog koje se vrlo brzo zapitate zašto u nekim drugim gradovima stvari moraju biti toliko komplicirane.
sarajevo je Grad koji još uvijek čuva svoje
Ono što Sarajevo, po mom mišljenju, ima možda više od bilo kojeg drugog grada bivše Jugoslavije jest nevjerojatno snažna lokalna i tradicionalna ponuda. U vremenu u kojem putujemo sve više, a gradovi nam ponekad počinju izgledati sve sličnije, to je postala prava rijetkost. Isti dućani, isti hotelski lanci, isti koncepti restorana, isti interijeri koje smo već vidjeli na Instagramu u deset drugih gradova, sve uvozno. Sarajevo se tome, barem u svom starom centru, još uvijek uspješno odupire. Koliko god se modernih mjesta otvorilo, a potrebna su gradu i lijepo ih je vidjeti, Baščaršija je ostala vjerna sebi. Kada tamo dođete kao turist, znate gdje ste. Ne morate tražiti „autentično Sarajevo“ nekoliko ulica dalje od turističkog centra jer je ono još uvijek pred vama.
Možete sjesti na bosansku kavu, pojesti odličnu pitu, probati tradicionalne slastice, zaviriti u male radionice, kupiti nešto što je zaista napravljeno u Sarajevu i upoznati ljude čije su obitelji desetljećima, ponekad i generacijama, dio istih ulica. Zanati ovdje još uvijek žive. Iza izloga i dalje postoje ljudi koji nešto rade vlastitim rukama. Još uvijek možete ući kod zanatlije i čuti priču o tome tko je radio prije njega, koliko dugo postoji obiteljski posao i kako se određeni predmet izrađuje. Možete kupiti suvenir koji nije stigao u kontejneru s drugog kraja svijeta, nego je nastao nekoliko metara od mjesta na kojem ga kupujete. Možda smo se toliko navikli na masovnu proizvodnju da smo zaboravili koliko je posebno razgovarati s osobom koja zna tko je nešto napravio jer je to napravila ona, njezin otac ili netko iz obitelji. U svijetu konzumerizma, velikih korporacija i stvari koje su danas ovdje, a sutra ih više nema, lijepo je čuti priče o poslovima koji se prenose generacijama. I još je ljepše vidjeti da nisu sačuvani samo zato da bi ih turisti fotografirali, nego zato što ih ljudi u Sarajevu i dalje žive.
A onda je tu, naravno, hrana. Možete napraviti popis znamenitosti koje želite vidjeti, muzeja koje želite posjetiti i ulica kojima želite prošetati, ali za mene se Sarajevo uvijek najbolje upoznavalo za stolom. Ovdje se ne dolazi brojati kalorije, nego uživati u hrani i piti kavu polako (meračiti). I upravo sam tako odlučila provesti svojih 48 sati.
Džirlo: bosanska kava na Kovačima
Ako želite popiti bosansku kavu u Sarajevu, Džirlo je jedna od adresa koju vrijedi zapamtiti. Nalazi se na Kovačima, nekoliko minuta hoda od Sebilja i Baščaršije, na adresi Kovači 16. Iako se službeno vodi kao čajana, mjesto je poznato upravo po tradicionalnom načinu posluživanja bosanske kave, ali i velikom izboru čajeva.
Prostor je malen, šaren i prepun detalja, a kada je lijepo vrijeme, najbolja opcija je sjesti vani. Ovdje se dolazi zbog klasične bosanske kave poslužene onako kako se u Sarajevu pije desetljećima. Dobra je stanica za početak obilaska Baščaršije, posebno ujutro dok ulice još nisu pune turista.
Buregdžinica Bosna
Za pitu sam otišla u Buregdžinicu Bosna, jednu od najpoznatijih buregdžinica u starom dijelu Sarajeva. Nalazi se u Bravadžiluku 11, praktički nekoliko koraka od Sebilja, u ulici u kojoj se tradicionalna sarajevska hrana jede bez puno filozofije. Na jelovniku su klasici bosanske pite, burek s mesom, sirnica sa sirom, zeljanica i krompiruša. I tu odmah vrijedi naučiti jedno lokalno pravilo: u Bosni burek označava pitu s mesom, dok ostale pite imaju svoja imena. Pita se tradicionalno radi od vrlo tanko razvijenog tijesta, puni, mota i peče, a jede se uz jogurt. Bosna je mjesto za brz ručak, bez potrebe za rezervacijom ili dugim sjedenjem. Interijer i servis ovdje su u drugom planu, dolazi se prvenstveno zbog pite. Ako ste prvi put u Sarajevu, naručila bih dvije različite vrste kako biste probali više toga, primjerice burek i sirnicu ili zeljanicu.
Slastičarna Egipat, sarajevska adresa za nešto slatko
Nakon Baščaršije i pite, napravila sam pauzu u Slastičarni Egipat. Nalazi se na Ferhadiji 29, pa je praktična stanica kada iz starog dijela grada krenete prema centru. Egipat pripada klasičnom tipu gradske slastičarnice, bez modernog pastry koncepta. Ovdje je naglasak na klasičnim slasticama i jednostavnom odlasku „na kolač“, što je još uvijek važan dio sarajevske gradske kulture. Upravo zato bih je stavila na popis ako želite napraviti pauzu između obilaska Baščaršije i šetnje Ferhadijom. Lokacija je centralna, atmosfera neformalna, a cijelo iskustvo puno je bliže tradicionalnoj gradskoj slastičarnici nego novim coffee & cake adresama.
Bašča kod Ene, tradicionalna bosanska kuhinja iznad grada
Za večeru vrijedi izaći iz samog centra. Bašča kod Ene nalazi se na Sedreniku, na adresi Prvi bataljon Sedrenika 22, manje od tri kilometra od Baščaršije. Iako udaljenost nije velika, restoran je na brdu pa je najjednostavnije do njega doći taksijem ili automobilom. Restoran je poznat po tradicionalnoj bosanskoj kuhinji, a na jelovniku su kuhana jela poput klepa i sarme, mesna jela i sarajevski roštilj. Upravo je širina ponude razlog zbog kojeg bih ga prije odabrala za večeru nego za brzinski ručak, najbolje je doći u društvu i uzeti nekoliko različitih jela. Posebno je ugodna bašča po kojoj je restoran i dobio ime. Okružena je zelenilom, cvijećem i voćkama te ima samo sedam stolova i mjesta za otprilike 40 gostiju. Unutrašnji dio uređen je u tradicionalnom bosanskom stilu i prima oko 50 ljudi. Ako dolazite ljeti, svakako bih unaprijed pokušala rezervirati stol vani. Ovo je ujedno dobar izbor ako tijekom kratkog boravka želite na jednom mjestu isprobati više tradicionalnih bosanskih jela, umjesto da se zadržite samo na ćevapima i piti.
Zlatar Sofić
Ako iz Sarajeva želite ponijeti nešto što nije klasičan turistički suvenir, Zlatar Sofić jedna je od zanimljivijih adresa na Baščaršiji. Sofić ima dvije lokacije u Gazihusrevbegovoj ulici, na brojevima 7 i 39, a iza nakita stoji puno zanimljivija priča od samog shoppinga. Brend već petnaestak godina izrađuje nakit inspiriran kulturnom i povijesnom baštinom Bosne i Hercegovine. U kolekcijama se koriste tradicionalni motivi i stare zlatarske tehnike, ali su komadi oblikovani tako da se mogu nositi danas. Rade sa zlatom, srebrom te dragim i poludragim kamenjem, a dio kolekcija nastao je uz konzultacije s arheolozima i etnolozima. Posebno su zanimljive replike i reinterpretacije povijesnog nakita.
Među njima je prsten inspiriran primjerkom pronađenim u krunidbenoj crkvi iz vremena kralja Tvrtka I., kao i belenzuka, tradicionalna narukvica čija izrada uključuje spajanje više od 600 pojedinačnih dijelova. Tu je i filigran, jedna od tehnika po kojoj je tradicionalno zlatarstvo ovog područja prepoznatljivo. Sofić ga koristi na naušnicama i drugim komadima, često u srebru ili srebru s pozlatom. Zbog toga ovo nije mjesto na koje bih ušla samo u potrazi za nakitom. Zanimljivo je pogledati motive, pitati odakle dolaze i saznati priču iza pojedinog komada. Ako volite kupovati stvari koje su povezane s mjestom na kojem ste ih pronašli, ovo je puno bolji suvenir od nečega proizvedenog isključivo za turističke trgovine.
Hrapović Hats
Ako na Baščaršiji tražite nešto što je zaista proizvedeno u Sarajevu, vrijedi svratiti u Hrapović Hats. Radnja se nalazi u Saračima, a iza nje stoji obiteljski posao koji je započeo još 1924. godine, kada je pradjed današnje generacije Hrapovića pokrenuo proizvodnju fesova i šešira. Počeli su s vojnim kapama i fesovima, a ponuda se s vremenom širila na beretke, klasične muške modele i ženske šešire. Jedan od zanimljivijih trenutaka u povijesti brenda bile su Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine, kada su njihovi šeširi među stranim posjetiteljima postali jedan od suvenira koje su odnosili iz grada.
Hrapović i danas šešire izrađuje tradicionalnim postupkom. Koriste vunu, kašmir, filc, panamu i rafiju, a šeširi se pare i zatim oblikuju na drvenim ili metalnim kalupima. Upravo je taj proces zanimljiv jer iza gotovog proizvoda još uvijek stoji zanatska izrada, a ne samo etiketa lokalnog brenda. Ponuda pritom nije ostala zarobljena u prošlosti. Uz klasične muške modele poput borsalino šešira, rade ženske šešire i tokice, beretke te ljetne bucket modele od rafije. Dizajn se mijenja i prati suvremenu modu, dok je način izrade ostao tradicionalan.
