Postoji neka neobična nelagoda koja se često pojavi kada netko kaže da je bio sam na ručku, kavi ili u kinu. Kao da se iza te rečenice odmah traži objašnjenje „zašto“. Nije dovoljno reći da si htio biti sam nego se gotovo automatski podrazumijeva da treba dodati da nitko nije mogao ili da nisi imao s kim.
Samoća koja je izabrana, ona svjesna i mirna, još uvijek nosi određenu stigmu. U društvu u kojem se druženje i stalna povezanost smatraju normom biti sam često se pogrešno čita kao znak nedostatka. Kao da automatski znači da nešto nedostaje u društvenom životu planovima ili ljudima. I tu nastaje zanimljiv paradoks. Živimo u vremenu u kojem smo konstantno povezani, a ipak se čini da je teško opravdati trenutke kada želimo biti isključivo sami sa sobom.
Od malih nogu učimo da se iskustva dijele. Odlazak na kavu, kino, izlet ili večeru zamišljeni su kao društvene aktivnosti. Ako si sam to odmah traži objašnjenje. Ne nužno od drugih nego često od nas samih.
Zašto nisam čekala nekoga. Možda bi bilo bolje da je netko išao sa mnom. Možda izgleda čudno. Taj unutarnji dijalog često je vrlo intenzivan, a pogledi okoline tu ne pomažu. Naišla sam nedavno na video u kojem je djevojka rekla kako joj je bilo neugodno na ručku na koji se sama izvela, jer ju je grupica djevojaka cijelo vrijeme gledala, nekim pomalo sažalijevajući pogledom. Zanimljivo je kako se samoća rijetko promatra kao izbor, a puno češće kao posljedica. Kao da smo stalno u čekanju da netko ima vremena, volje ili rasporeda kako bi se naš plan uopće dogodio.
Male situacije koje mijenjaju perspektivu
Meni su primjerice samostalni ručkovi, kave, pa i odlazak u kino postali sasvim normalni. Postoji nešto posebno u tome da sjedneš sama bez potrebe za razgovorom, bez usklađivanja i bez kompromisa.
Volim sama otići jesti ili popiti kavu pogotovo kad je sunce i grad je u svom laganom ritmu. Sjediti vani, promatrati ljude, uhvatiti tuđe fragmente razgovora koji prolaze pored tebe ili jednostavno izvaditi knjigu i nestati u njoj. Ponekad mi je to čak i najmirniji dio tjedna, prostor u kojem ne moram biti ni u kakvoj ulozi. Nisam novinar, nisam studentica, nisam starija sestra, nisam prijateljica, nisam ništa. Samo postojim. I ponekad mi je to najpotrebnije.
I onda se dogodi nešto zanimljivo. Što to češće radiš, to manje postaje tema. Više ne razmišljaš o tome kako to izgleda izvana nego kako se ti osjećaš iznutra.
Odgađanje života dok se netko ne pridruži
Jedan od najčešćih obrazaca je odgađanje. Ne zato što nešto ne želiš napraviti, nego zato što čekaš da se netko uklopi u tvoj plan. Tako sam i ja prošle godine htjela otići jedan dan na skijanje na Roglu. Vrlo jednostavno. A ja sam odlučila čekati da se netko odluči ići sa mnom. Onda sam u ponedjeljak navečer shvatila da mi nema smisla čekati nikoga, navila alarm u 4 ujutro i sutradan se uputila na Roglu. Igrom slučaja, dan kasnije mi se javila prijateljica s kojom izuzetno volim skijati, pa smo se dogovorile ponoviti taj pothvat. I da, bilo je zabavnije imati društvo, ali mi ni dva dana ranije ništa nije nedostajalo.
Ipak, često sam prije znala neke planove odgoditi, jer nemam s kime ići. I tako shvatiš koliko je ta logika ograničavajuća. Kao da vlastiti planovi ovise o tuđim kalendarima, iako u stvarnosti ne moraju. Ne trebaš nikoga da bi otišao na jednodnevni izlet, kao što ne trebaš pratnju da bi otišao u kino ili na kavu.
S druge strane postoje ljudi koji su tu granicu već odavno preskočili. Kolegica je primjerice odlučila otići sama u Indiju, jer više nije htjela čekati da se netko odluči ići s njom. I tu se potpuno mijenja perspektiva. Ono što je nekome prepreka drugome postane sloboda.
Samoća kao prostor, ne kao praznina
Možda je ključna stvar u tome kako definiraš samoću. Ako je vidiš kao prazninu, onda je logično da ćeš je pokušati izbjeći ili popuniti. Ali ako je vidiš kao prostor onda ona postaje nešto sasvim drugo. Prostor za razmišljanje. Prostor za odmor od društvenih uloga. Prostor u kojem ne moraš odgovarati, reagirati ili se prilagođavati.
U tom prostoru često se dogodi i nešto neočekivano. Bolje upoznaš vlastite navike. Shvatiš u kojem ritmu ti zapravo odgovara živjeti dan. Shvatiš da ti ne treba uvijek vanjski poticaj da bi nešto radio. I možda najvažnije, prestaneš osjećati potrebu da objašnjavaš zašto si sam.
Postoji i jedna zanimljiva dimenzija solo trenutaka, a to je promatranje grada. Kad si sam postaješ puno pažljiviji promatrač. Ljudi na ulici, ritam kafića, slučajni pogledi, mali fragmenti svakodnevice, sve to postaje sadržaj. U društvu si fokusiran na razgovor. U društvu je grad pozadinska buka, nešto što ne dolazi do izražaja.
Ne kažem da bismo svi morali voljeti biti sami cijelo vrijeme, a ni da je samoća uvijek bolja od društva. Više mi je cilj ukazati da ta samoća nije nešto negativno. Nije nešto što bi se trebalo stigmatizirati i nije nešto čega bismo se trebali sramiti. Zašto ne bismo mogli uživati sami u svome društvu, bez da nas netko sažalijeva jer „vidi ju sjedi sama, sigurno je jako usamljena“? Pa stvarno mi se ne da uvijek biti aktivan sudionik u društvenim aktivnostima, pustite me nekad da uživam u gradskoj vrevi i vlastitim mislima.
