Kada je Deni Horvatić, u rujnu 2020. u sklopu međunarodnog festivala fotografije Organ Vida predstavio svoju seriju SCAN u galeriji Miroslav Kraljević, malo je reći da publika nipošto nije ostala ravnodušna. Pogled na svijet iz pozicije “skenera” pružio je posjetiteljima izložbe jednu novu, nepoznatu perspektivu, otkrivajući pritom neke inače “nevidljive” aspekte svakodnevice, ali skrivajući neke druge. SCAN je, gotovo dvije godine nakon premijere, osvanuo i na zidovima zagrebačkog Meštrovićevog paviljona u sklopu izložbene manifestacija vizualnih umjetnika do 35 godina, Salon mladih, a potom je nastavio i svoju inozemnu turneju. Početkom lipnja SCAN je doputovao u Berlin, a Horvatić je svoju sjajnu seriju fotografija izložio na zidovima berlinske galerije nüüd.berlin gdje će izložba biti otvorena sve do 16. srpnja. Mladi fotograf svojoj je seriji dodao nekoliko novih radova, a sve je začinio i s poprilično kreativnim rješenjem pozivnica za otvorenje.
Tvoja izložba fotografija SCAN, koju si već predstavio u zagrebačkoj galeriji Miroslav Kraljević te na 36. Salonu mladih u Meštrovićevom paviljonu, 2.6. se preselila u Berlin u galeriju nüüd.berlin. Kako je došlo do tvoje suradnje s berlinskom galerijom?
Do suradnje je došlo krajem prošle godine, upoznali smo se tako što sam se predstavio galeriji putem maila, te se vlasniku galerije baš svidjelo to što radim. Od tad sve se odvilo vrlo brzo i ne mogu vjerovati da je izložba već otvorena! Nakon par video poziva usuglasili smo kako želimo prezentirati SCAN u Berlinu i vrlo brzo krenuli u produkciju. Sve tri SCAN izložbe u srži su iste, ali isto tako u svakoj sam napravio nešto novo i specifično za kontekst.
Izložba je otvorena već nekoliko dana, kakve su dosad reakcije publike?
Mogu reći da su reakcije, komentari i interes premašili moja očekivanja. Iako nisam puno stigao razmišljati o tome, uglavnom jer sam bio u gužvi oko organizacije i postava izložbe, tako da sam uzbuđenje i reakcije doživio tek nakon otvorenja! No, mene još i više interesira hoće li se održati posjećenost i interes do kraja izložbe pošto ima još dosta vremena do završnog eventa povodom zatvaranja izložbe koji će biti 16. srpnja.
S obzirom na to da je riječ o fotografijama u prirodnoj veličini, koliko je bilo izazovno postaviti izložbu?
Produkcija fotografija u tim dimenzijama je poprilično zahtjevna, no s tim već imam iskustva. Transport radova u tim dimenzijama još je i zahtjevniji. Ali uspjeli smo sve u roku obaviti, prevesti i postaviti. Možda mi je najzanimljivije što mogu usporediti kako radovi izgledaju u različitim izložbenim i privatnim prostorima, dok je galeristu bilo najinteresantnije vidjeti kako ćemo u galeriji postaviti seriju. Osim par novih radova, novi je i trojezični katalog izložbe u kojem su predstavljeni radovi snimljeni ove godine, a i oni koji prate izložene serije fotografija.
Što je specifično za izložbu u nüüd.berlin, što se može samo tamo vidjeti?
Napravili smo posebnu ediciju pozivnica za otvorenje izložbe; gaće i tange kojima je na gumi oko struka otisnut tekst pozivnice. One su dostupne i za kupnju u ediciji od 20 komada u galeriji i dolaze u kompletu s umanjenom fotografijom Bedroom 1/3. Osim toga, imali smo SCAN pivo koje je bilo i okrjepa i suvenir za sve posjetitelje na otvorenju, a napravio sam ga u suradnji s craft pivovarom Međimurski Lepi Dečki iz Čakovca.
Reci nam nešto više o seriji fotografija koju izlažeš. Kako se uopće rodila ideja “skeniranja” svakodnevice? Što te nadahnulo da joj pristupiš iz “drugačije” perspektive?
Ideja je nastala kao rezultat mnogobrojnih utisaka kojima sam bio izložen tog trenutka, nema pojedinačnog izvora kojeg bih naveo. I ideja se nastavila razvijati kada sam krenuo raditi na seriji. Trudio sam se da fotografije budu što je više moguće vise nalik “isječcima” stvarnosti. Još od prve izložbe me zanima dijalog kojeg mogu ili ne mogu uspostaviti s nekim tko gleda moj rad i kako suvremene tehnologije mogu upotpuniti i proširiti tu komunikaciju.
Sve fotografije izgledaju kao da su snimljene iza neke staklene plohe što nam s jedne strane daje pomalo voajersku priliku da zavirimo u tuđe živote, ali ih od nas i odvaja. Jesu li te na takav pristup inspirirali naši životi iza ekrana kroz koje gledamo i bivamo gledani?
Nisam toliko razmišljao o tome da budemo gledani ili nadgledani. Jedna od važnijih stvari bila mi je kako istovremeno pokazati i ne pokazati, koje detalje zadržati u kompoziciji, a koje odbaciti. Jer specifičnost mog “pogleda” otvara jako puno mogućnosti, pa sam trebao naučiti gdje stati i ne pretjerati. Nastojao sam tehnologijom koju koristim napraviti vizuale koji gledatelja mogu potaknuti da razmišlja o sceni koja se odvija pred njim, i istovremeno ju ostaviti što je više moguće otvorenijom za interpretacije.
S obzirom na to da SCAN sad bilježi već pravu malu turneju, koja je iduća postaja?
Ne bih htio unaprijed najavljivati da se ne razočaram u slučaju da se nešto izjalovi, ali definitivno postoji nastavak 🙂
