Glorija Lizde jedna je od onih fotografkinja čiji će vam radovi posve okupirati pažnju, navesti vas da, dok ih netremice promatrate, zađete u zabačenije ulice svoje svijesti, postavite si pitanja koja možda dosad nikad niste postavili i ogulite sa sebe teške slojeve vlastitih uvjerenja. Glorijine fotografije, bilo da tematiziraju mentalno zdravlje, obiteljske traume ili mitove o ženstvenosti, uvijek su tu da bi intrigirale, da bi zagrebale ispod površine, srušile poneke naučene obrasce i promatraču ponudile, ponekad utjehu, ponekad odgovor, a ponekad neku posve novu spoznaju. Uvijek vrlo intimne i osobne, ali ipak često inscenirane kako bi što zornije vizualizirale ono što okupira misli autorice, Glorijine fotografije doimaju se poput kakvog osobnog dnevnika koji će, otkrivajući sebe, autorica ponuditi promatraču ostavljajući mu prostor da se s njima poistovjeti i protumači ih iz vlastitog ugla.
Iza Glorije Lizde danas su brojne grupne i samostalne izložbe, nagrade i publikacije, kao i brojne serije fotografija od kojih su posebno upamćene “F20.5”, u kojoj se bavi očevom shizofrenijom i njezinim utjecajem kako na njega samoga, pa tako i na njegove bližnje, “Neustrašiva mladost” koja tematizira teoriju postmemorije i preispituje kako se nasljeđuju sjećanja, te “Postajanje: Mitovi o ženskosti” u kojoj propituje društvena uvjerenja i mitove o ženama u koja, često, vjerujemo bez propitivanja. Završila je diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a osim fotografije bavi se i filmom s kojim se upoznala studirajući na preddiplomskom studiju filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Kako si se i kada počela zanimati za fotografiju i u kojem se momentu taj interes počeo preklapati s filmom? U kojoj su mjeri film i fotografija slični, a koliko se razlikuju?
Fotografija me počela zanimati u srednjoj školi, bila je neki bijeg od školske svakodnevice, ali i sredstvo izražavanja te je s vremenom postala nešto ozbiljnije i konkretnije. Prijateljice i sestre igrale su ulogu modela i sve je počelo s nekom fotografijom koja bi bila najbliža modnoj. Tek sam na Akademiji dramske umjetnosti, na diplomskom studiju, počela raditi slojevitije, konceptualne serije fotografija. Film je došao prirodno jer me zanima vizualno, pa sam tako i upisala preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje sam se upoznala s eksperimentalnim i art filmom. Često sam radila u ulozi snimateljice ili direktorice fotografije što zahtijeva dosta prilagođavanja viziji redatelja/redateljice jer je film kolaborativni medij. Mislim da bih se u budućnosti bolje snašla u ulozi redateljice nego snimateljice jednostavno jer i u svom radu, u svojim fotografijama, volim imati kontrolu i autonomiju nad procesom. Fotografija i film su slični utoliko što su oboje vizualni medij, ali velika je razlika u pristupu radu jer fotograf uvijek radi sam, dok je na filmu najvažnije kvalitetna suradnja.
Ono što me kod tvoje fotografije posebno intrigira jest što uvijek nastojiš “zagrebati ispod površine”, postaviti pitanja, pronaći odgovore, izazvati promatrača da propita svoja stajališta… Smatraš li da se upravo u tome krije tajna dobre fotografije? Da nije samo estetski lijepa, već i da postavlja pitanja i budi emocije?
Mislim da postoji više vrsta fotografije i da fotografija, isto kao i slika ili skulptura, može biti slojevito umjetničko djelo, ali može biti i nešto lijepo čemu ćemo se diviti samo zbog estetike. Međutim samo radovi koji komuniciraju, koji postavljaju pitanja ili problematiziraju nešto mogu izdržati test vremena i postati nešto više od prolazne lijepe slike koju ćemo ubrzo zaboraviti. Čini mi se da je to danas bitno naglašavati jer većina ljudi želi vizualni sadržaj koji će ih odmoriti nakon osmosatnog radnog dana, a to su lijepe slike koje ne zahtijevaju od promatrača da promišlja, preispituje i analizira. Umjetnost zahtijeva našu potpunu pažnju i vrijeme, dok je estetski lijepa fotografija samo kratak i prolazan stimulans. Svojim radom nastojim skrenuti pažnju na određene probleme, komunicirati s promatračem i smisleno koristiti javni prostor koji mi je dat.
Kroz seriju fotografija F20.5 prisjećaš se vremena kad je tvoj otac bolovao od shizofrenije, propitujući kako shizofrenija utječe na pojedinca, ali i odnose u obitelji. Je li ta serija za tebe kao autora imala terapeutski učinak? Je li ti pomogla da razumiješ i prihvatiš?
Baviti se obiteljskom fotografijom jako je teško jer takvi radovi utječu na dinamiku odnosa i kada završe ipak na neki način ostaju u obitelji. F20.5 je za mene bilo zanimljivo iskustvo jer nisam razmišljala o terapeutskom učinku rada tijekom procesa, mislim da je to došlo tek kasnije izlaganjem u galeriji i javnim prikazivanjem rada. Svakako sam se jako dobro upoznala sa shizofrenijom kroz istraživanje koje je prethodilo projektu i na taj način sam mogla bolje razumjeti svog oca, majku, a na kraju krajeva i sebe i moj odnos s očevom bolešću i vlastitim djetinjstvom. Mislim da svi moji radovi počinju iz neke potrebe za terapijom stoga nastojim proniknuti u prošlost i pronaći odgovore koristeći metode reinterpretacije i rekonstrukcije koje su karakteristične za fototerapiju. Fotografiranje i ponovno prolaženje sjećanja može imati jak terapeutski učinak jer fotografirajući na neki način preuzimamo autonomiju nad situacijom, sjećanjem, problemom ili traumom.
Kroz tvoj rad često se provlače upravo teme poput mentalnog zdravlja. Je li iskustvo s očevom shizofrenijom razlog zašto te takve teme intrigiraju? Mogu li takve serije, osim za autora, biti svojevrsna terapija i za promatrača?
Bavljenje mentalnim zdravljem mi dolazi prirodno u radu jer se i privatno, ako postoji uopće privatno u ovakvom načinu rada, jako puno posvećujem mentalnom zdravlju i načinima očuvanja istog. Mala prekretnica se dogodila prilikom istraživanja za seriju F20.5 kada sam čitajući o shizofreniji i drugim mentalnim poremećajima shvatila kako se zapravo loše, kao društvo, odnosimo prema ljudima koji boluju. Mentalna bolest je strašna stigma, a ako se osvrnemo oko sebe odnosno ako porazgovaramo s prijateljima, kolegama ili obitelji, uvidjet ćemo da skoro svatko prolazi kroz određene mentalne poteškoće. Jako me zanima tema mentalnog zdravlja u fotografskom radu no vrlo je izazovna za interpretaciju prije svega jer govorimo o nečem što nije fizički vidljivo, a onda i zato što treba pronaći ispravan pristup za bavljenje tom temom. Fotografija, kao i svaki drugi umjetnički medij, može biti snažno sredstvo komuniciranja stoga nije rijetko da primatelji odnosno promatrači dožive neki rad terapeutskim. Često mi se nakon izložbi događalo da posjetitelji pričaju o vrlo intimnim problemima, mentalnim poteškoćama njihovih članova obitelji ili prijatelja, mislim da im je u tom trenutku moj rad bio nekakav signal da mnogi drugi dijele iste probleme.
Serija “Neustrašiva mladost” bazira se na neobjavljenoj autobiografiji tvog djeda i njegovim životnim iskustvima u Drugom svjetskom ratu. Okosnica ideje jest da se iskustva našim predaka prenose na buduće generacije postajući dijelom njihove sadašnjosti. Što si kroz tu seriju spoznala, o njemu, ali i o sebi?
Prije nekoliko godina upoznala sam se s teorijom postmemorije koja je nastala nakon Drugog svjetskog rata i preispituje kako se sjećanja nasljeđuju odnosno kakav odnos sadašnje generacije imaju s osobnom i kolektivnom traumom predaka. To mi je bila početna točka istraživanja u seriji Neustrašiva mladost posebno zato što smo na ovim prostorima doživjeli i Domovinski rat, tako da moja generacija ima roditelje, bake i djedove, prabake i pradjedove, tri uzastopne generacije koje su preživjele ratove. Mislim da je to veliki teret i na neki način sam kroz ovaj rad to osvijestila. Putujući kroz područja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Sloveniji koja djed opisuje u svojoj knjizi razmišljala sam o njemu, a na kraju sam shvatila da je to putovanje postalo moje i da na neki način upoznavajući njega, spoznajem sebe. Zanimljivo je bilo čitati opise rata iz njegove knjige i onda vizualno interpretirati ta mjesta jer sam uvidjela koliko su mjesta kojima se svakodnevno krećemo zapravo slojevita i opterećena te da je trauma upisana u mjesto, u zemlju.
Prošle si godine na izložbi “Postajanje: Mitovi o ženskosti” predstavila seriju fotografija u kojoj propituješ pojam žene, bazirajući se na maksimi Simone de Beauvoir “Žena se ne rađa. Ženom se postaje”. Što ta rečenica za tebe znači? Koje mitove o ženskosti propituješ i koji te posebno intrigiraju?
U radu sam se vodila Beauvorinom rečenicom, ali i pristupom fotografirajući žene u formativnim godinama reinterpretirajući uobičajene ideje i modele ženstvenosti. Koristeći razne simbole i arhetipske slike nastojala sam prikazati žene na nekonvencionalan način, kao moguće verzije sebe jer ne postoji jedna ideja i slika žene kojoj trebamo težiti, sve je to vrlo individualno. U 20-ima i ranim 30-ima većina žena susreće se s pritiskom okoline koja nameće svoje ideje o tome tko odnosno što je žena, a ovim radom nastojim podsjetiti, možda i ohrabriti žene da preuzmu autonomiju nad vlastitim tijelom i odlukama. Nastojala sam problematizirati ideje majčinstva, žene kao supruge, ljepote, trudnoće, menstruacije i ženskog tijela.
Na čemu trenutno radiš? Vidim podosta modne fotografije u posljednje vrijeme na tvom profilu. Često o modnoj fotografiji razmišljamo na način da je čisto komercijalna. Kako ti na to gledaš? Koliko “sebe” u nju možeš unijeti?
Trenutno se i dalje bavim serijom Neustrašiva mladost, rad s vremenom postaje sve veći tako da ću ovu godinu nastojati produbiti svoja istraživanja, prikupiti neka nova saznanja i posložiti rad. Uz to se naravno bavim i nekim drugim formama fotografije, ponekad čisto jer želim neopterećeno fotografirati, a to mi dopušta modna fotografija. S njom sam nekako i započela svoje bavljenje fotografijom, pa mi je uvijek zanimljivo vratiti se tom načinu rada. Ono što mi je možda nekakva kočnica u intenzivnijem bavljenju modnom fotografijom je činjenica da u njoj ne pronalazim jednako zadovoljstvo kao u vlastitom, autorskom radu, odnosno često mi nedostaje neka slojevitost u takvim fotografijama. Kao što si spomenula teško je unijeti „sebe“ u takvu fotografiju jer je ona kolaborativna, na kraju je važno da je klijent, bilo dizajner ili modni časopis, zadovoljan s radom, a vizije nam nisu uvijek iste. Divim se mnogim modnim fotografima čiji stil je uvijek jasno vidljiv i koji izgrade vlastiti svijet na fotografijama, mislim da u tom slučaju postoji i nešto više od samo komercijalne fotografije.
