Nedavno sam vidjela post na Instagramu o “novom anti-aging lijeku”. Ne volim takve izraze ni koncepte iz jednostavnog razloga što prirodni proces starenja ne smatram bolešću, baš kao što smatram da je pretjerano koristiti Ozempic ako nemate dijagnozu za koju je namijenjen. S druge strane, anti-aging prakse mi nisu strane niti ih bojkotiram, bilo da se radi o laserima i kemijskim pilinzima ili uzimanju Omega 3 suplemenata. Jesam li kliknula? Naravno. I ne samo da sam kliknula, već sam bila na rubu crne rupe interneta. Jedini razlog zbog kojeg nisam upala poput Alise je taj što još uvijek nema dovoljno popularnih tekstova na ovu temu – jedan jedini na poznatom američkom portalu je dostupan samo pretplatnicima, dok su svi ostali izvori manje-više stručni. Navodno čudotvorni lijek zove se Rapamycin u svijetu, dok je u Hrvatskoj poznat kao rapamicin i dostupan pod nazivom Rapamune, a službena smjernica glasi: “Samo za bolesnike nakon transplantacije bubrega, po preporuci specijaliste interniste ili specijaliste pedijatra u transplantacijskim centrima.” Tekstova o lijeku možda nema ali zato u pretraživaču automatski iskaču pitanja tipa “Da li rapamicin čini da ljudi izgledaju mlađe?”.
Rapamicin je, dakle, imunosupresant i sadrži kemijski spoj koji proizvodi bakterija Streptomyces hygroscopicus. Prvi je put izoliran 1972. godine iz uzoraka tla s Uskršnjeg otoka, pa je izvorno nazvan rapamycin prema Rapa Nuiju, domorodačkom nazivu tog pacifičkog otoka. Danas je poznat i kao sirolimus. U početku se smatralo da bi mogao biti dobar antibiotik, ali se ubrzo pokazalo da ima imunosupresivna svojstva te se danas koristi kao lijek za sprječavanje odbacivanja presađenih organa i za oblaganje koronarnih stentova (američka FDA ga je odobrila 1999. godine).
U posljednjih nekoliko godina, neki istaknuti znanstvenici koji se bave dugovječnošću počeli su ispitivati, ali i uzimati ovaj lijek u nadi da će spriječiti zdravstvene probleme povezane sa starenjem. Sada ću vas (možda) razočarati: unatoč pompoznim naslovima, rapamicin nije testiran na ljudima koji ga uzimaju u svrhu anti-aginga, već je samo pokazano da produžuje životni vijek miševa. Trenutno ne postoji dokaz da može produžiti ljudski život.
Lijek je stekao veliku popularnost zahvaljujući istraživačima dugovječnosti i slavnim liječnicima koji, pozivajući se na studije na životinjama, tvrde da rapamicin može biti revolucionaran u borbi protiv bolesti povezanih sa starenjem.
Istraživači su otkrili da rapamicin može modificirati vrstu staničnog komunikacijskog sustava koji stanicama daje određene upute – da rastu kada tijelo ima dovoljno hrane i da usporavaju kada su hranjive tvari oskudne. Lijek može smanjiti signal za rast, što potiče stanice da uklone nakupljeni otpad i djeluju učinkovitije. Unatoč velikom interesu za ovaj lijek, malo je vjerojatno da će ga FDA ikada odobriti za upotrebu u svrhu dugovječnosti. Ova agencija ne smatra starenje bolešću (barem se s njima mogu složiti oko toga, iako bih rado raspravljala o mnogim drugim pitanjima, počevši od vrsta SPF-a koji su u Americi bez razloga zabranjeni). Osim toga, generički status rapamicina znači da postoji malo financijskog poticaja za provođenje skupih kliničkih ispitivanja kako bi se testirao na oboljenjima povezanim sa starenjem. Zbog toga liječnici i poduzetnici sve više promoviraju rapamicin izvan okvira njegove službene indikacije, vjerujući da potencijalni lijek za produženje života zapravo stoji pred nama – neiskorišten.
Entuzijazam oko anti-aging svojstava ovog lijeka dolazi iz studija koje su opetovano pokazale prednosti kod životinja različitih vrsta, uključujući kvasce, crve i miševe. Neki liječnici i istraživači vjeruju da bi rapamicin, ako se uzima povremeno i u malim dozama, mogao produžiti ljudski životni vijek na način na koji je to pokazano u ispitivanjima na životinjama. Međutim, liječnici također upozoravaju da nitko ne zna koja bi bila optimalna doza za ljude, a uzimanje određenih količina rapamicina može dovesti do reproduktivnih problema, otpornosti na inzulin te povećati osjetljivost organizma na infekcije.
Negdje sam pročitala da, ako se uzima u adolescenciji, rapamicin može produžiti životni vijek u starosti – ali eksperimentirati na djeci bez jasne predodžbe o potencijalnim negativnim posljedicama nedopustivo je na svakoj razini. U svim člancima kao dobrovoljci studije spominju se osobe starije od šezdeset godina, koje često izjavljuju kako “nemaju što izgubiti”.
Nemam ni namjeru ni pravo odlučivati u bilo čije ime. Osobno, za sada mi ne pada na pamet isprobavati rapamicin. Ipak se, na kraju krajeva, razlikujemo od miševa.
