Prijateljica mi je skoro poslala WhatsApp razglednicu iz Amerike – fotografirala je ulaz u kafić pod nazivom “French Press”. Odmah me podsjetilo na ono (davno prošlo) vrijeme kada sam na putovanju nabavio tu spravicu za kavu, jer kod nas nije bilo ni takvih stvarčica, niti low-cost letova. Danas je sve dostupno. Presu sam odavno zamijenio bučnim aparatom, ali povoljne letove nikad ne bih mijenjao. Ono što bih volio promijeniti su mainstream iskustva koja su mi postala dosadna. Kao oni prenatrpani koncerti Adele, gdje ljudi plaćaju za već viđeno i precizno dizajnirano uzbuđenje. To je poput kupnje na Temuu – nikad ne znaš je li ti stvarno trebao taj gadget ili si samo impulzivno bacio novac. Dok su svi lovili mega-događaje i hvalili se svojim “must-do” iskustvima, ja sam odlučio potražiti nešto što nije na radaru, i to baš na mjestu za koje svi misle da ga poznaju. Francuska i Provansa su se nametnule kao logičan izbor.
Ako si nešto zacrtam, to onda moram i ostvariti: za ovaj rođendan poželio sam lagodan svakodnevni život, i tako sam krenuo prema regiji Alpes-Maritimes. Priznajem, trebalo mi je nekoliko dana da uopće zapamtim ime sela u koje idem, iako govorim francuski. Dok su mi neprestano iskakali razne Instagram stories s onog poznatog Adele koncerta “na kilo”, koji je izgledao kao beskonačna petlja bez pravog početka i kraja, shvatio sam da je jedini pravi odgovor na to upravo ovo što sam sam sebi odlučio prirediti.
Provansa: Kada pejzaž postane terapija
Dok smo se vozili Uberom prema selu La Colle-sur-Loup, počeo sam se pitati: jesu li nam stvarna iskustva još uvijek važna ili smo potpuno zapeli u iluzijama koje nam serviraju algoritmi i marketing?
I onda, kao da me netko izvukao iz tog mentalnog vrtloga, pejzaž se počeo mijenjati. U trenutku sam bio prebačen u P-dimenziju (čitaj: Provansa). Zelenilo, borovi i miris prirode – kao da me netko poslao na detox od modernog života. Da budemo iskreni, osjetio sam i čistu sreću kad sam shvatio da sam i dalje sam sebi sugar daddy (jer, hej, godine stižu!).
Moj ulov s Booking.com-a postao je stvarnost: krenuli smo prema najvećoj građevini u selu, nekadašnjoj opatiji. Bila je to prava vizualna eksplozija u usporedbi sa svime dosad. Impozantan izgled, povijesna atmosfera i srednjovjekovni vajb natjerali su me da se osjećam kao da sam pronašao svoje malo mjesto pod suncem. S dozom drevne elegancije i spokojne ljepote, bio je to savršen bijeg od Grada. Čini se da je to sada moj novi preferirani ritam.
Povratak jednostavnosti u Hotelu L’Abbaye
Na ulazu sam upitao: „Trebaju li vam putovnice?“ Naša domaćica Elodie se osmjehnula, odmahnula rukom i rekla: „Oh, non!“ Tako je sve počelo: formalnosti su nestale, a ja sam utonuo u potpuni zen.
Ovaj hotel, poznat i kao Priory Canadel dok je bio opatija, vuče korijene iz 12. stoljeća. Nekada su ovdje živjeli monasi s Lérinskih otoka, a sada je zaštićeni povijesni spomenik. Bio je i smještaj za biskupe dok su obilazili crkve u regiji, a sada je moj smještaj. Možda je sada jasnije zašto se i moj Instagram profil zove Sveti Putnik.
Fasada i svi detalji nisu previše dotjerivani tijekom restauracije, već su zadržali svoj originalni šarm i autentičnost. Iako nisam “klasično religiozan”, zahvalio sam se svetoj Elizabeti u kapeli iz 11. stoljeća, koja je prvi objekt u koji sam zakoračio na ovom posjedu i kojoj je posvećena.
Sobe su provansalske – topli pastelni tonovi i elegantni komadi stvaraju opuštenu atmosferu. Sunce se prelijeva kroz prozore, stvarajući nevjerojatnu igru svjetlosti – ponekad su sobe mračne, a ponekad kao da su potpuno obasjane. Ukratko, sobe su pune atmosfere. Kupaonice su ogromne i imaju, kako mi volimo reći, svoj francuski balkon. Ograda je izrađena od XXL kaktusa koji rastu kat ispod, a s nje se pruža spektakularan pogled na zelena brda. To vam je iskustvo tuširanja u ovom hotelu. I naravno, bazen! Savršeno mjesto za ispiranje stresa. Svakim trenutkom provedenim u vodi osjećao sam se kao da upijam svu tu renesansnu energiju, kao najhidratantniju kremu ikad.
Dvokrevetne sobe od oko 220 eura, pratiti Booking.com promocije
Web stranica hotela: www.ledomainedelabbaye.com
Uber od zračne luke u Nici do hotela: oko 25 eura
Kretanje uberom između sela: 10-20 euraLeChat Noble: dva lica dobrog okusa
Ovdje je mačka doista plemenita – i živi u kavani! Bio sam oduševljen kad sam saznao da se restoran LeChat Noble nalazi unutar hotela. Ujutro domaćini pripremaju savršen doručak s lokalnim specijalitetima: medom, domaćim jajima, džemovima, svježim kruhom i kroasanima, dok vam usput pričaju male priče o tim proizvodima. Navečer, restoran se pretvara u intiman prostor za večeru, s atmosferom mira i uživanja u vrhunskim jelima. Ekipa iz Noblea učinila je da zaboravim na europsko vrijeme (a možda je to zasluga rosé vina koje kao da nije imalo kraja).
Hotelski doručak: 19 eura po osobi
LeChat Noble večera za dvoje uz uživanje u boci lokalnog vina: oko 110 eur
(obratite pažnju na jelovnik dana)
Rezervacije restorana moguće su putem web stranice zenchef.com ili putem aplikacije ZenchefBrat Summer u La Colle-sur-Loup
Kada konačno naučiš ime sela, vrijeme je da ga i doživiš. Prvo na popisu – Père Mozart, mali bistro “kod općine”. Zamislite sve što znate o Francuskoj, dodajte malo južnjačkog šarma i dobit ćete ovo mjesto. Selo je u kolovozu bilo gotovo prazno, ali lokal je bio krcat. Nema slobodnog stola? Na polu-francuskom, a pola mašući rukama, objasnio sam da bih volio biti dio ovog kaosa u blagostanju.
Voilà! – stol se stvorio usred terase za nekoliko minuta. Vino s ledom? MOŽE. Shvatio sam da to nije toliki grijeh. Laknulo mi je. Mislim da možete raditi s vinom što god želite, sve dok vas to čini sretnima. Na kraju krajeva, to je osnovna svrha vina. Čovjek koji me dočekao hodao je bos po kamenim pločama. Vrlo brzo, i ja sam se izuo. Tog dana, Mozartov Tata nije bio samo lokalni biser – bio je mjesto gdje je pejzažna terapija, koju sam započeo, počela djelovati.
Obilazak javnog vrta je besplatan, ako imate sreće da je otključan
Père Mozart: čaša vina 5 eura, mali zalogaji gratis Prolazak kroz zidine u Saint-Paul-de-Vence
Kad sam saznao da je u blizini selo gdje su Matisse, Picasso i ekipa stvarali svoja remek-djela, nisam mogao odoljeti. Saint-Paul bio je njihov “brijeg za razmišljanje” (a sada je malo i moj). Ovo je definitivno IT selo – najpoznatija dama u ovom kraju, ali bez one gužve koja iscrpljuje i hordi grupnih posjetitelja. Kruzeri su blizu, ali na sigurnoj udaljenosti. Sunce, lagani povjetarac i galerije koje mame na razgovor s umjetnicima – to je prava definicija ovog magičnog mjesta.
Iako obično volim zaroniti u srce ovakvih sela, poželio sam pogled na „širinu“. Zato sam odabrao restoran Les Remparts. Kada se nađete na Zidinama (prijevod imena mjesta) s pogledom na azurno more i zelene planine istovremeno, garantirano će vam zastati dah. U životu se uvijek mogu naći zamjerke, i sve se one mogu oprostiti. Ovdje nisam imao što praštati jer je sve bilo baš kako treba. Čudno, ali moram reći da je vino bilo povoljnije nego pivo na onom minhenskom mega-koncertu. Tamo ruž može ostati kao trag na čaši, ali rijetko koja dama ga nosi. Što će joj?
I, eto, to je bio dan kada sam se, čini mi se, (ponovno) rodio. I da, po povratku u realnost, izvukao sam svoj stari French press iz ostave.
