Privilegija lijepih ili ti ga “Not ugly just poor”

Jesu li žene danas ljepše ili su im lica skuplja?
25.05.2022.
RECOMMENDED

Koliko ste puta vidjeli meme koji prikazuje usporedbu lica neke slavne osobe prije i poslije s opisom – Not ugly just poor. Vjerujem da su mnogi od vas sa slatkim osmijehom dijelili upravo takve memeove. Znam da ja jesam. Ovaj trenutak zadovoljstva i spoznaje kako su i slavni modeli zapravo normalni ljudi koji su kupili dijelove svoga lica ne bi li izgledali kao isklesana božanstva starog Rima – zapravo je neprocjenjiv. Trenutak koji nam govori – ima nade za nas, ako upotrijebimo svoj MasterCard. Pa kad smo već kod reklamnih slogana, nije Maybelline samodopadno odlučio godinama koristiti slogan koji se pita je li osoba prirodno lijepa ili samo koristi Maybelline. Ova ideja poboljšavanja vlastitog izgleda kroz kupovinu proizvoda ili operacija za uljepšavanje, nije nova. Nije toliko ni stravična. Beauty industrija zapošljava čitavu vojsku ljudi iz različitih polja. Ali što je konačna posljedica umjetnih standarda beauty industrije? Pročitajmo početnu misao unatrag. Ako je očito da nismo ružni već samo siromašni, što to znači za naš život? Koji je to dio života u kojem smo spriječeni sudjelovati, jer nismo dovoljno bogati da bi kupili lice s kojim bi bili toliko natprosječno lijepi.

Osobno do prije par godina, ne bi mi palo na pamet da postoji nešto što se može nazvati privilegijom lijepih ljudi. Ljepota je u očima vlasnika zar ne? Ma koliko ovo zvučalo plemenito i lijepo, svi smo temeljito upoznati s nametnutim standardima ljepote koji nas gađaju s reklamnih panoa i crvenih tepiha, a u posljednje vrijeme i s našeg Instagram feeda.

Kako bih otkrila koja sve vrata može otvoriti nečije lijepo lice, zadnja dva tjedna ispitujem svoje prijatelje – jesu li kada doživjeli Pretty Privilege? Najbolji odgovor mi je dao jedan prijatelj za kojeg definitivno ne bih rekla da je ružan. Opisat ću ga kao balkanski lijepog – a vama pustiti mašti na volju da zamišljate kakva je to vrsta ljepote. Zašto uopće naglašavam njegov izgled? Kontrast kojeg mi je opisao, ne bih očekivala. Na moje pitanje glasno je odgovorio s – O DA! Potom mi je pojasnio kako se u privilegiju lijepih uvjerio mnogo puta kad je u društvu svoje prijateljice koja je manekenka. “To je drugi svijet” – pojašnjava – “Svi su ljubazni, konobarima ništa nije problem, količinu besplatnih stvari koje dobivamo, ma totalno drugi svijet.” Količina besplatnih stvari – dio koji me najviše zaintrigirao.

Dio koji evocira onu početnu misao – just poor. Netko tko si ne može priuštiti kupovinu novog nosa, usana ili obraze kako bi lice dosegao novi nivo nadnaravne ljepote, ostaje zauvijek u limbu prosječnosti i prihvatljivosti. Nameće se pitanje – postaje li ljepota još jedan aspekt koji produbljuje siromaštvo i društveni jaz? Usne koje su fino ili drastično popunjene filerima, postale su poput dizajnerskih torbica – novi statusni simbol pripadanja klasi jednako financijski moćnih pa time i slobodnih ljudi. U toj klasi vjerojatno nisu svi jednako financijski slobodni. Dok je jednima kupovina ljepših punijih usana usputna stanica u danu, drugima je ona rezultat višemjesečne štednje ne bi li se kupio ovaj novi simbol financijske moći. Ako nadnaravna ljepota otvara potpuno novi svijet bolje usluge i besplatnih ponuda, mogli bi se reći kako je kupovina kojom usavršavamo lice dobra investicija. Ne znam kako bih tu izračunala ROI (return on investment), ali ako morate mjesecima skupljati da bi priuštili novi nos ili filere, velika je šansa kako vas takva kupnja, u stvari, itekako osiromašuje.

Kupnjom ovog beauty simbola kao ulazak u jednu višu klasu kojoj originalno ne pripadamo, produbit će još više ovaj dobro utaban klasni jaz. Ono što mi je ipak najviše zastrašujuće jest pomisao kako bi zbog manjka ljepote i nemogućnosti kupovine nadnaravnog standarda bile zatvorene neke poslovne prilike. Nema li veće ironije da nam standarde ljepote kroje kupljena stoga nedostižna lica. Očekivanja ljepote do koje možemo doći samo s estetskim operacijama, oduzimaju nam kupovnu moć koja u našem kapitalističkom društvu označava istinsku slobodu. Ako uzmemo kao istinitu pretpostavku da je standard beauty industrije zapravo nedostižan, rastvara nam se istina iza kulisa. Ta ljepota mora biti nedostižna. Nedostižnost nas tjera na ponovnu kupovinu beauty proizvoda, tretmana i estetskih korekcija. Uvijek je prisutna samo još jedna sitnica koju bi mogli usavršiti. Naravno da je uredu letjeti i htjeti dotaknuti sunce, no oprezno s idealima. Mogli bi ostati bez krila. Neke beauty želje neka ostanu želje, pogotovo ako njihovo ostvarivanje zahtjeva budget. Ideali ljepote poprimaju iznimno ružnu crtu ako nas njihovo ostvarenje osiromašuje.

SAZNAJ VIŠE:
BURO.
| 24.06.2021.