Kad se sve vrti oko nje: koliko dugo treba tolerirati sebičnu prijateljicu?

Gdje je granica između prijateljstva i sebičnosti i kada je vrijeme da prestanemo održavati odnos u kojem smo zapravo same?
29.10.2026.
IMAGE SOURCE: Profimedia
RECOMMENDED

Nije lako definirati međuljudske odnose i licemjerno je od bilo koga tvrditi kako je to jednostavno, a još ih je gore banalizirati. To često rade oni koji su i sami toksični, ali u nekom trenutku treba podvući crtu, bilo prema partneru ili prijateljici. Prijateljstvo je bogatstvo i što sam starija, sve ga više cijenim. Uvijek sam se vodila onom da žena najbolje razumije drugu ženu i nikad nisam bila u timu žena koje su tvrdile kako je s muškarcima lakše. Naravno da postoje žene koje drugim ženama nisu podrška, ali to nema veze sa spolom, nego s karakterom. Ja sam oduvijek voljela žensko društvo, tu neku posebnu povezanost i razumijevanje koje žene imaju jedna za drugu. Moje prijateljice su mi uvijek prvi SOS poziv.

prijateljice
Foto: Supplied by LMK / Landmark / Profimedia

Ali kako znati kada je kraj?

Uvijek se sjetim Carrie iz Seksa i grada. Ove pameti, kada je slušam i gledam, puno puta mi dođe da je izvrijeđam kroz ekran. Serija je snimljena iz njezine perspektive pa je logično da je ona dominantan lik, ali ta količina sebičnosti je nepodnošljiva. Sve se vrti oko nje, njezinih priča i njezinih odnosa, do granice da čak i kada dobije kompliment, raspravlja o istom, bolje rečeno, pila. Samo se sjetite scene kada joj je izašla pohvalna recenzija za knjigu pa je zvala Mirandu (koja je upravo nakon kratkog porodiljnog počela raditi) i doslovno je cijepila sa svakom rečenicom iz tog teksta. Nažalost, te scene nisu rezervirane samo za ekrane, nego ih ima i u stvarnosti. Ja bih to kolokvijalno nazvala gubitkom kontakta s realitetom. I sama sam doživjela takav odnos (svi smo), u koji ulažeš godinama, a dobivaš samo tuđe probleme, a kad tvoji dođu na tapet, ili su banalni ili za njih postoji lako rješenje ili se jednostavno ne slušaju.

I nije stvar u tome da prijateljica mora svaki put imati vremena za tebe, niti da mora slušati tvoje probleme satima. Svi imamo svoje živote, obveze, loše dane i periode kada jedva izlazimo na kraj sami sa sobom. Ali postoji ogromna razlika između osobe koja trenutačno nema kapaciteta za tebe i osobe koju zapravo nikada nije ni zanimalo kako si, osim ako odgovor na to pitanje nekako ne uključuje nju.

Mislim da se jednostrana prijateljstva najlakše prepoznaju upravo u tim malim stvarima koje godinama ignoriramo. U tome da znaš sve o njezinu životu, od problema na poslu do zadnje poruke koju joj je poslao muškarac s kojim izlazi, a ona se ne može sjetiti ni što si joj pričala prošli tjedan. U tome da se razgovor uvijek nekako vrati na nju, čak i kada si ga započela jer ti se dogodilo nešto važno. I u tome da nakon dva sata druženja shvatiš kako si ponovno bila publika u nečijem životu, a ne ravnopravna sudionica prijateljstva.

prijateljice
Foto: Studio Publicity Film Stills/Profimedia


Posebna su kategorija ljudi koji se javljaju isključivo kada im nešto treba. Kada imaju problem, telefon zvoni, poruke stižu jedna za drugom i očekuje se da si dostupna, empatična i puna razumijevanja. Kada se situacija riješi, nestanu. I tako do sljedeće krize. S vremenom se počneš osjećati kao besplatni terapeut, samo što terapeut barem ima definirano radno vrijeme. Još mi je zanimljivija ona vrsta prijateljstva u kojem si uvijek ti organizator svega. Ti predlažeš kave, ti pitaš kada se vidite, ti se prilagođavaš rasporedu, ti razumiješ otkazivanja i ti pronalaziš opravdanja. I onda jednog dana jednostavno prestaneš. Ne iz inata, ne zato što želiš nekoga testirati, nego zato što si umorna. I dogodi se ono što si možda cijelo vrijeme negdje u sebi znala. Ne dogodi se ništa. Nema poruke, nema poziva, nema pitanja gdje si nestala. Prijateljstvo za koje si mislila da traje godinama zapravo je trajalo onoliko dugo koliko si ga ti održavala na životu.

žene
Foto: Endico Canavero/Profimedia

Zašto godinama toleriramo prijateljice koje nas ne slušaju?

Naravno, ne mislim da prijateljstva treba mjeriti brojem poruka, poziva ili zajedničkih kava. Imam prijateljice s kojima se ne čujem tjednima, a kada se vidimo, nastavimo razgovor ondje gdje smo stale. Nikada nisam smatrala da je učestalost komunikacije dokaz bliskosti. Ali interes jest. I to se osjeti. Osjeti se kada nekoga iskreno zanima kako si, kada pamti stvari koje su ti važne i kada se raduje tvojim uspjesima, čak i onda kada u vlastitom životu nema previše razloga za slavlje.

A upravo je to još jedna stvar o kojoj se premalo govori. Nisu svi ljudi sposobni veseliti se tuđoj sreći. Neki su fantastični prijatelji dok ti je loše. Tješe te, savjetuju, slušaju i daju ti osjećaj da nisi sama. Ali kada ti krene dobro, odjednom nastane tišina. Tvoj uspjeh se umanjuje, dobra vijest se brzo preskače, a razgovor se vraća na njihove probleme. Kao da je prijateljstvo funkcioniralo samo dok si bila u poziciji osobe kojoj treba pomoć.

lifestyle
Foto: Mary Evans Picture Library/Profimedia


I ne, ne mora svaka prijateljica skakati od sreće zbog svake tvoje sitnice. Ali ako netko godinama nema potrebu iskreno se razveseliti zbog tebe, dok istovremeno očekuje da ti slaviš svaki njegov pomak, onda tu nešto ozbiljno ne štima. Posebno me smeta kada se iskren razgovor pokušava prikazati kao dramatiziranje. Kada nekome kažeš da te nešto povrijedilo, a dobiješ odgovor da pretjeruješ, da si preosjetljiva ili da si sve pogrešno shvatila. I onda se, umjesto da razgovarate o onome što se dogodilo, odjednom moraš opravdavati zato što si uopće nešto osjetila. Na kraju još ispadne da si ti problem jer si se usudila otvoriti temu koja drugoj strani nije ugodna.

Ne mislim da prijateljice uvijek moraju biti na našoj strani. Dapače, od svojih najbližih prijateljica očekujem da mi kažu kada griješim, kada pretjerujem i kada donosim loše odluke. Ne trebaju mi ljudi koji će mi povlađivati. Ali postoji velika razlika između iskrenosti i bezobzirnosti, kao što postoji razlika između konstruktivne kritike i konstantnog umanjivanja tuđih osjećaja.

S godinama sam shvatila i da je jedan od najtežih dijelova prekidanja prijateljstva činjenica da često ne puštamo osobu kakva je danas, nego onu kakva je nekada bila. Držimo se zajedničkih uspomena, putovanja, izlazaka, razgovora do jutra i svih onih trenutaka zbog kojih smo nekoga smatrali svojom osobom. Uvjeravamo se da je riječ samo o fazi, da će se stvari vratiti na staro, da je osoba pod stresom, da ima problema. I možda stvarno ima. Ali u jednom trenutku treba se zapitati koliko dugo možemo opravdavati nečije ponašanje prošlošću.

prijateljice
Foto: All Film Archive/Hbo/Profimedia

Mislim da je upravo to razlog zbog kojeg su prekidi prijateljstava ponekad teži od ljubavnih prekida. Za ljubavne odnose barem imamo nekakav društveno prihvaćen scenarij. Razgovor, prekid, suze, prijateljice, vino i nekoliko loših odluka koje ćemo kasnije prepričavati. Kod prijateljstava toga uglavnom nema. Nema službenog prekida, nema velikog objašnjenja, često nema ni svađe. Samo se odnos polako gasi, a ti ostaješ s pitanjem je li toj osobi uopće bilo stalo.

I tu dolazimo do onoga što mi je možda najvažnije. Ne vjerujem da svako prijateljstvo mora trajati cijeli život. Ljudi se mijenjaju, životne okolnosti se mijenjaju, prioriteti se mijenjaju. Neke odnose jednostavno prerastemo i to ne znači da su bili lažni ili da u njima nije bilo ljubavi. Ali isto tako ne vjerujem da bi se prijateljstvo trebalo održavati pod svaku cijenu samo zato što nekoga poznajemo deset ili dvadeset godina. I ne mora svako udaljavanje završiti dramom, optužbama i blokiranjem na društvenim mrežama. Ponekad je dovoljno prestati raditi posao za dvije osobe. Prestati stalno zvati, organizirati, opravdavati i spašavati odnos koji druga strana očito ne doživljava jednako. Ne kao kaznu, nego kao odluku da vlastitu energiju više ne trošiš ondje gdje se ona nikada ne vraća.

Jer koliko god voljela ženska prijateljstva i koliko god vjerovala u njihovu snagu, ne mislim da je svako žensko prijateljstvo automatski vrijedno čuvanja. Neka nas izgrade, neka nas prate kroz najvažnije životne trenutke, a neka nas nauče gdje trebamo postaviti granicu. I možda je najveća zabluda da prijateljstvo prestaje onda kada se dogodi velika izdaja. Ponekad prestaje puno ranije, u stotinama malih trenutaka u kojima si prešutjela da te nešto zasmetalo, progutala razočaranje ili ponovno pronašla opravdanje za osobu koja se nije potrudila pronaći vrijeme za tebe.

Ne očekujem od prijateljica savršenstvo. Nisam ni sama savršena prijateljica i sigurno sam nekada nekoga razočarala, nisam nazvala kada sam trebala ili nisam prepoznala da mu je potrebna podrška. Ali mislim da je razlika u tome što ti je stalo kada to shvatiš. Što želiš popraviti stvari, što možeš priznati pogrešku i što ne očekuješ da će druga osoba zauvijek imati razumijevanja za sve što radiš.

Na kraju, prijateljstvo ne bi trebalo biti natjecanje u tome tko je kome više dao, ali ne bi trebalo biti ni odnos u kojem jedna osoba neprestano daje, a druga samo uzima. I zato, kada se sljedeći put zapitate je li neko prijateljstvo postalo jednostrano, možda nije najvažnije pitanje koliko se dugo poznajete, koliko ste toga zajedno prošle ili koliko vam je ta osoba nekada značila. Možda je važnije zapitati se kako se osjećate danas, nakon što se vidite s njom.

SAZNAJ VIŠE: