Bilo je to prije nekih 10 godina kada mi je prijateljica rekla: “treba mi pauza.” Pauza? Pomislila sam wtf, otkad prijateljice stavljamo na hold? “Od tada”, zvučala je poruka i više se nikad nije vratila. Ja sam dugo popišana stajala na holdu, a onda sam se pomirila s izborom. Prekid prijateljstva. Bilo bi djetinje tražiti objašnjenja pa sam ih tražila samo u svojoj glavi. Vrlo brzo sam zaključila što je bio problem i nastavila živjeti bez nje. Jesam li zbog toga patila? Itekako. Jesam li se pitala jesam li mogla biti bolja osoba za nju? Nisam. Kad si ono što jesi i daješ sve od sebe, nemaš se što pitati. Nda.
To tvrdim i živim danas. Samo, ako se razdvajam, više ne patim za tim. Kao što bi moja frendica rekla: „Do 35. godine mi je to bila velika bol. Kao da prekineš neku divnu ljubavnu vezu. Bilo nam je lijepo, bile smo skupa sretne, ali više ne ide.“ Istovremeno izgovaramo: „Više se pitam, je li mi ona uopće bila prijateljica?“ Možda boli više od dramatične patnje ranije jer pomisliš: kako to da sam popušila frendicu u 40-ima, pa nismo više klinke. Pa, kako se uzme. Sad pomislim: pa popušila je ona i mene. Ili nije, pa smo se zato i razdvojile. Prekidi su uvijek teški, podrazumijevajući da nam je iskreno bilo stalo do osobe.
Ako nas boli, bilo nam je važno
A možda je to jedina stvar koju trebamo preispitivati. Ako nas boli, bilo nam je važno. Ne patiti danas ne znači da nam jučer nije bilo stalo. I ne znači da prijateljstvo nije vrijedilo. Samo možda znači da smo s godinama naučile da ne mora svaki kraj odnosa postati sudski proces u kojem tražimo krivca, žrtvu i onaj točan trenutak kada je sve krenulo u nepoznatom smjeru.
Danas se puno lakše razilazim s ljudima, a to mi je istovremeno i tuga i olakšanje. Ne zato što mi je manje stalo nego ranije, nego zato što sam shvatila da mi oni mogu biti važni i kad nisu dio mojeg svakodnevnog života. Tuga traje kratko jer se sigurno miješa i s osjećajem ljutnje ili „nepravde“ koju nosim u sebi dok posve ne ishlapi. Uvijek sam malo ljuta i povrijeđena, nije mi pravo. Ali pičim dalje dok se istovremeno preispitujem: je li to samo obrambeni mehanizam? Umanjujem li važnost jer mi se jednostavno ne da baviti time? Moguće.
Nisu svi prekidi isti
Nekad sam mislila da svaku osobu koju izgubim u životu moram nekako ponovno do nje doprijeti i to je bila moja najveća zabluda. Kao i izjava: voljet ću te cijeli život. Neke odnose treba pokušati spasiti, a neke jednostavno treba samo pustiti i prihvatiti kao dio života koji je bio lijep dok smo bile zajedno. Naravno, treba uzeti u obzir i razlog prekida. Najlakši su oni kad nestanu sve dodirne točke, kad se prerastete ili mislite da nemate jedna drugoj više što ponuditi.
Teži su oni u kojima se dogodilo neko konkretno sranje. Velika povreda, izdaja, potez nakon kojeg više nemaš što raditi u tom odnosu. Tada je lakše izvagati tko je kriv, a tko je povrijeđen. Puno je teže kad trebam prihvatiti da se odnos završio bez jasnog razloga. Ostajem sama s činjenicom da odnosa više nema. I nemam se iza čega sakriti.
Što ostane nakon prijateljstva?
Tijekom života gubimo i stvaramo nove odnose. Malo tko s nama ostane zauvijek, ali gotovo svatko ostavi neki trag u našem odrastanju i životnom putovanju. Možda taj trag nije vidljiv u tome koliko dugo ili iskreno patimo nakon što se raziđemo. Vidljiv je u tome koliko smo spremne pustiti bez potrebe da od te osobe napravimo krivca, a od sebe žrtvu. Ili obrnuto. Ostajemo s činjenicom da smo nekada bile bliske i nešto naučile jedna od druge. I da nam je nekad bilo stalo. Je li nam to dovoljno?
