Ovaj scenarij bio je prisutan kada sam ja bila jako mala, i pritom mislim zaista mala, još u osnovnoj školi, a zatim kasnije u srednjoj. Danas se više, hvala bogu, ova priča ne ponavlja i to je jedan od bitnih faktora zbog kojih se neusporedivo bolje osjećam danas nego kada sam imala dvadeset godina.
Nesigurnost je zarazna. Znanstvena istraživanja odavno su potvrdila da se mnoge emocije šire u grupama, a osjećaj nesigurnosti je samo jedna od njih.
No man is an island i prirodno je da smo podložni raznim utjecajima sa strane, kako onim pozitivnim tako i negativnim. Društvene mreže – to koncertno pojačalo ljudske psihe – širi sve veći broj osjećaja na sve veći broj ljudi. Nesigurnosti također. Da se ne lažemo, tko je od vas znao što su hip dips prije nego što vam nije rečeno da ih se ne trebate bojati i da se mogu popraviti ( iako i filerima) – čast izuzetcima koji od početka pričaju da su to gluposti (hvala, Pavić).
Ako ćemo o odnosima jedan na jedan, što nam je netko bliskiji to ćemo lakše od tog nekog pokupiti osjećaje. U današnje vrijeme ovo se lako može proširiti i na osobe koje pratimo na društvenim mrežama i koje su nam neka vrsta uzora. Bilo da se radi o sjajnoj koži, noktima ili dobrom paru mokasina, naša potreba da se identificiramo s tim aspirativnim načinom života vrlo je jaka, a identifikacija nadilazi samo kupovinu iste kreme ili načina na koji se šminkaju usne.
Nesigurnosti o kojima pričaju osobe kojima se divimo ili s kojima se identificiramo vrlo lako se prenose na nas, pogotovo ako smo im i samo barem malo skloni.
Nesigurnosti su potpuno prirodne, ima ih svatko i svatko treba pronaći način kako da se nosi s njima, pa zato ovo što pišem nema cilj „objasniti“ kako se tema treba izbjegavati kao takva. Što više, ljudi koji već imaju razvijenu određenu vrstu nesigurnosti naveliko mogu profitirati od međusobne razmjene iskustava, pogotovo u određenim grupama. U idealnom svijetu, svaka od njih imala bi cilj inspirirati sudionike i pružiti im podršku ne samo da se otvore i prihvate neke vanjske karakteristike već, što je još važnije, da rade na svom unutarnjem napretku.
U stvarnom (online) svijetu, razgovor o problemima često se svodi na vitke, lijepe, svjetlopute žene koje se zapravo ne prikazuju onakvima kakve su rođene (već su svoj izgled promijenile ili uz pomoć Instagram filtera ili kirurških zahvata, o savršenom svijetlu da ne počinjem) koje pričaju o problemima koje većina na njima ni ne vidi.
Svako ima pravo sa svojim tijelom raditi što god želi ako se tako bolje osjeća. Čvrsto branim to individualno pravo. Ali baš kao što ne odobravam kada Jennifer Lopez izjavljuje da izgleda kako izgleda zbog maslinovog ulja da bi nam prodala svoje kreme, tako ne mogu ni stati iza nekoga tko je svoj život posvetio oblikovanju svega što im je fizički smetalo da bi sada govorio o tome kako se trebamo prihvatiti onakvima kakvi jesmo. Da se razumijemo, ne mislim da takve osobe ne osjećaju nesigurnost čak i nakon ogromnog fizičkog i psihičkog truda i nemam namjeru umanjivati njihov osjećaj ni njihovu perspektivu. Jednostavno ne smatram da su pozvane voditi ovu bitku, baš kao što se ne slažem s time da internet bude alfa i omega mjesto za dijagnosticiranje zdravstvenih problema.
Čak i ako inicijalno pristupate ovakvom sadržaju s pretpostavkom da oni koji ga postavljaju imaju dobre namjere, istina je da se svaki sadržaj može doživjeti na bezbroj različitih načina, a vaš je samo jedan od njih. Problem s „najranjivijom“ grupom, odnosno s tinejdžerima i adolescentima, je taj da sve shvaćaju vrlo osobno, sami po sebi su nesigurniji nego odrasli i stoga su podložniji fiksacijama na vlastito tijelo.
Čak i uz najbolje namjere, sadržaj koji se intenzivno fokusira na neki dio tijela ili karakteristiku, njih lako odvede u pretjeranu i nezdravu analizu vlastitih fizičkih karakteristika.
Kada se radi o odraslim influenserima koji se trude normalizirati „nesigurnosti“ koje sami nemaju niti ih drugi na njima vide, jednostavno se mora postaviti pitanje rade li ovo kako bi zaradili na tuđoj nesreći. Uostalom, ako je netko u stanju jednim videom odbaciti ono što ga muči, vrlo vjerojatno nije prava osoba da priča o tome. Ako, povrh toga, nikada zbog te određene nesigurnosti nije bio prozvan i „na tapeti“, možda bi bilo bolje da o toj temi razgovara s nekim offline. Da se ne lažemo, postoji milijun drugih tema s kojima bi nam svima bili korisniji.
Na kraju, možda se ipak samo radi o starom pravilu: otrov ili lijek, ovisi o dozi.
