Pismo živima

27.01.2021.

“Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave”. Riječi su to kojima se Mira Furlan, pred zimu te tmurne 1991. godine obratila svojim sugrađanima, u trenutku kada se horor rata već dobrano pomaljao na obzorju razdvajajući ljude i svjetove. Bio je to posljednji tužni vapaj glumice nakon bešćutne hajke koja se nemilice lomila nad njezinim bićem, riječi koje je napisala posipajući ih tugom i razočaranjem, osjećajući i dalje neku neobičnu dužnost da se obrati svome gradu i da obrani svoje ideale, svoj “jedini život”. Premda gradu više ništa nije dugovala. Nije trebala reći ni riječi. Mogla je otići preko oceana s kovčegom boli i šutjeti.

Uputila ih je ipak, kako kaže, “u prazninu, u mrak” u nadi da će pismo netko, negdje ipak “možda pročitati čista srca”. Da će ju netko ipak saslušati i pokušati razumjeti. Da će shvatiti njezinu potrebu za ljubavlju i slobodom oslobođenu okova nametnutih podjela. I da ju nitko ne može navesti da se odrekne svojih prijatelja, s koje god se strane ratnih barikada nalazili, čak i kada su se oni nje odrekli. U moru gnjusnih poruka koje su joj radi toga upućivali njezini sugrađani, čeznula je samo za “jednom, jedinom porukom nekog prijatelja” ili “običnog znanca”, ali takve poruke nije bilo. Oni koji nisu pljuvali, pokunjeno su okrenuli glave i prekrili se plaštom tišine. Nije to bilo vrijeme Facebook statusa i kilometarskih litanija u komentarima, bilo je to vrijeme feljtona u nedjeljnim novinama i prepucavanja po kolumnama. Doduše, ne možemo sa sigurnošću reći da bi danas za Mirinu priču bilo bolje vrijeme, i danas se vode bezdušne hajke. No, te zime potkraj 1991. godine pismo Mire Furlan objavio je samo list Danas. Njezine riječi, posute pepelom zaborava, ostale su šutjeti sve do sada. Na dan njezine smrti riječi njezinog pisma rasplamsale su se javnim prostorom kao plamičak u šikari. Priča koja je trideset godina žudjela da bude ispričana, priča koja je čeznula za nekim praznim glavama i punim srcima nezatrovanima mržnjom, do tih je glava i srca naposljetku i stigla. No, stigla je prekasno. Da je nekim slučajem tada Mira još bila živa, taj akt podrške sigurno bi dočekala sa smiješkom, iako bi i tada pravdi odavno istekao rok trajanja. Na koncu konca, trebalo je proživjeti cijeli jedan život s tom nepravdom na plećima.

Na dan Mirine smrti mnogo je toplih poruka zabljesnulo na našim ekranima, prosula se kolekcija najdirljivijih riječi i paleta najsjajnijih epiteta… No, zašto riječi Mire Furlan nismo pročitali ranije? Zašto se jedan život morao ugasiti da bi gorljivo zauzeli njezinu stranu, istjerivali pravdu i prozvali grešnike? Tužna je vijest o smrti Mire Furlan, no tužnija je priča o životu bez podrške i riječima koje nisu našle srce da se u njega ugnijezde dok je vrijedilo. Tužna je ta tišina. Tužna je i ta ljudska navika da se najljepše riječi štede za kasnije i varka, u koju zdušno vjerujemo, da će posljednji pozdravi ispraviti sve nepravde. Tužno je i to što su nakon smrti svi odjednom prijatelji i znanci, raspačavaju se uspomene kao na nekom seoskom vašaru nedjeljom, što se sudbine glorificiraju i romantiziraju, što se smrt uzdiže na pijedestal i postaje većom od života. Što od mrtvih pravimo idole, a žive ignoriramo. Što tuđe borbe i boli često gazimo bez imalo srama i suosjećanja. Što ne razumijemo, niti nastojimo razumjeti. Što nakon smrti svi odjednom pričaju o “neizbrisivim tragovima” i “nepopunjivim prazninama”, a kada je trebalo samo pružiti ruku nigdje nikoga nije bilo. Posthumna pisma tako često ne zvuče kao posljednji pozdravi, iskreni i topli, već kao vapaj za iskupljenjem potaknutim tim vječitim tamnim strahom od smrti, bojazan da ćemo ostati upamćeni po nečemu drugome sem dobroga. Ali kad taj jebeni 21 gram naše duše napusti tijelo i odluta u svemir, za iskupljenja je nažalost prekasno.

Narativ rata ugrađuje se u životnu priču Mire Furlan kao opravdanje za najgore gadosti koje su joj priuštili njezini prijatelji s “prave” (ili krive) strane barikade, njezini kolege s kojima je dijelila kazališne daske i njezin grad koji je nazivala “jedinim gradom”. U vremenu raspada bivše države, kada su nacionalizmi bili tema veća od života, a krvna su se zrnca brižljivo prebrojavala, ona se usudila biti drugačija. I možda će se to danas mnogima činiti kao potpuna besmislica, no priča Mire Furlan priča je o svima nama. Svi mi jednom, vrlo lako, možemo postati oni “drugi”. Štošta se može promijeniti, no svi smo mi i dalje samo ljudi. Prazne glave i širokog srca, nemojmo stoga godinama šutjeti, a najljepše riječi štedjeti za posljednje pozdrave. Hvalimo glasno i bez zadrške i, ponekad, barem ponekad nastojmo razumjeti. Ne zaboravljajmo ljude dok su još uvijek tu, dok žive svoje “jedine živote” i dok nas još mogu čuti. Ganjajmo pravdu dok pravda ima težinu, a sudbine se mogu promijeniti. Pa čak i ako na koncu ne promijenimo ništa, ako za to dobijemo tek osmijeh ili tiho hvala. Tek tada, kada ćemo cijeniti žive koliko sada uzdižemo mrtve, moći ćemo posljednje pozdrave poslati u vječnost, a oni neće mirisati na krivnju i iskupljenje, nego na toplinu i ljubav. Jer ipak, postoji nešto mnogo veće i važnije od smrti. Život. 

SAZNAJ VIŠE: