Padel je sport koji (doslovno) svi žele trenirati. Pričali smo s trenerima u Padel Embassyju

Zašto za padel svi kažu da je to "najdruštveniji sport" i kako je prerastao u svjetski fenomen? Popričali smo o tome s trenerima i reprezentativkom Hrvatske
23.11.2025.
IMAGE SOURCE: Marija Gašparović
RECOMMENDED

Ako je posljednjih nekoliko godina išta jasno, onda je to da je padel od sporta za koji su znali samo pojedinci postao globalna groznica koja ne pokazuje znakove usporavanja. Mislim da dok ovo čitate, ili ste jedan od onih koji religiozno idu na padel ili ste barem jednom bili na padelu, a možda mala količina vas nije nikad bila, ali definitivno želi otići. Sport koji je nastao još šezdesetih u Meksiku, ali tek danas proživljava svoj globalni uzlet. I to kakav uzlet: 2016. godine u svijetu je postojalo oko 10.000 terena, a ove ih je godine više od 50.000. Do 2026. očekuje se čak 70.000. Procjenjuje se da padel danas igra oko 30 milijuna ljudi, a njegova popularnost raste brže od gotovo svih „novih“ sportova. Zanimalo me kako izgleda ta priča iznutra, kroz ljude koji padel ne samo igraju, nego ga žive.

padel intervju s trenerima kluba padel embassy o popularnosti sporta  u hrvatskoj i o padel reprezentaciji

Pisali smo o padelu prije i o činjenici da se pretvorio u pravi “it sport”. Kako znamo da nešto prelazi u mainstream? Kad luksuzni brendovi krenu gurati svoj dizajnerski pečat u priču. Prada, Pucci, Chanel i drugi već su predstavili padel opremu, a neki su otišli i korak dalje i počeli sponzorirati turnire. Upravo zato razgovarala sam s troje trenera koji su, svaki na svoj način, uronjeni u ovaj eksplozivni svijet.

padel intervju s trenerima kluba padel embassy o popularnosti sporta  u hrvatskoj i o padel reprezentaciji

Jakov Franić, mladi trener iz Padel Embassyja, zavolio je sport gotovo slučajno, u postpandemijskom vremenu s ekipom iz kvarta. Studira Fakultet elektronike i računarstva, ali padel je njegova prava ljubav. I to je stvarno istina – Jakova poznajem osobno već pet godina i, koliko ga poznajem, znam da ide na padel. Prvo nam je bila smiješna ta njegova opsesija, ali ispostavilo se da će se Jakov zadnji smijati – svi smo definitivno ponosni na njega. Davor Andrić je,kineziolog koji se u padel zapravo ušetao kroz prijateljsku okladu. Prvi put je ušao na teren bez poznavanja pravila i bez svijesti da će stakla postati njegovi najbolji saveznici, ali se, očekivano, tenis pokazao kao vjetar u leđa. Prve ozbiljne korake napravio je u Valenciji, na Erasmusu, gdje je “shvatio da je to to”. Danas je i certificirani trener s godinu i pol iskustva, a u Padel Embassyju je od početka – u prosincu klub puni godinu dana.

A razgovarala sam i s Teom Lovreković koja se u padel zaljubila u Španjolskoj gdje je na Erasmusu bila zajedno s Davorom, u zemlji u kojoj je ovaj sport odavno ozbiljna stvar. Sa svojim teniskim backgroundom odmah je osjetila prednost, ali i novu strast, onu koja se, kako kaže, rodila spontano, a nastavila rasti iz treninga u trening. Danas je dio padel reprezentacije, a ove godine nas je predstavljala u Madridu.

padel intervju s trenerima kluba padel embassy o popularnosti sporta  u hrvatskoj i o padel reprezentaciji

Danas se teško pronađe slobodan termin. Kako vi objašnjavate taj nagli rast interesa?

J: Jednostavno, takav je sport. Lagano je krenuti i odmah se zaljubiš. Dobiješ tu instantnu želju igrati opet, igrati još. Relativno su mali tereni, brz i nepredvidljiv tempo čine ga privlačnim za početnike. Nudi puno benefita za igrače, a takav jedan društveni aspekt se brzo širi i stvara veliki interes, hype kako bi se reklo.

Puno ljudi želi igrati, a terena je trenutno malo, barem u Hrvatskoj. U Zagrebu su trenutno 3 ili 4 veća centra. Naravno, trenutno smo tu u Padel Embassyju na Slavonskoj 17 gdje imamo četiri terena, a igrača je tu puno više koji bi htjeli igrati svaki dan. U prosjeku svaki od trenera odradi 5-6 treninga dnevno, tako da sam tu puni jedan radni dan.

Kada uspoređujete padel s drugim “novim” sportovima poput pickleballa – mislite li da padel ima dugoročno jaču poziciju u svijetu?

D: Prednost su ova stakla i kao što je Jakov rekao, nepredvidljivost igre. Pickleball je puno jednostavniji, nema puno pravila i općenito nema tu karakteristiku padela da možete toliko iznenaditi. Lopticu vraćate kao i u tenisu, ne možete prevariti protivnika jer, jednom kad izgubite lopticu, gotovo je. Puno poznatih tenisača ga igra, recimo Carlos Alcaraz je veliki zaljubljenik u padel. Ronaldo, Messi, a i tu kod nas dolaze profesionalni sportaši koji su oduševljeni sportom kao takvim. Umirovljeni sportaši pogotovo, natječu se i na turnirima jer imaju odličnu koordinaciju iz profesionalne karijere. 

Kaže se da je padel “najdruštveniji sport na svijetu”. Kako se to osjeti u svakodnevnom radu s igračima? Postoji li neka posebna energija ili zajedništvo koje ga razlikuje od drugih sportova?

D: Sport je toliko zarazan da i kad si s ljudima koje ne znaš, možeš se ufurati vrlo brzo. Jednostavno dobiješ taj natjecateljski duh, čak i ako ti ne ide u početku najbolje. Želiš napredovati, želiš biti bolji i želiš pobijediti. A kod padela je moguće doći do te razine vrlo brzo, ako si strastven i ako redovito dolaziš igrati. 

J: Glavni argument tu je taj što igraš u paru. I uvijek si ti protiv drugog para, a najčešće dolaziš s prijateljima. Tu ima smijeha do suza, pogotovo ako skupa učite. I nitko te neće kritizirati, jako je sve opušteno i baš prava zabava. I potrebna je dobra komunikacija na terenu. Kroz cijeli meč pričate međusobno, nijedan poen ne možeš sam osvojiti. Mora biti suradnja, a onda nakon meča pričaš o tome što bi mogli bolje idući put, “conversation starter”, vjerojatno otud naziv. 

padel intervju s trenerima kluba padel embassy o popularnosti sporta  u hrvatskoj i o padel reprezentaciji

Za one koji se s padelom tek upoznaju – kako biste ukratko opisali samu igru? Kako izgleda tipičan trening padela za potpune početnike? 

J: Spoj tenisa i squasha (oni koji nisu igrali ni jedno ni drugo, ovo im apsolutno ništa ne znači). Reket i loptica, to znate. Loptica je slična teniskoj, reket je manji i loptica je malo mekša. Umjesto teniskih out linija imamo zidove. Od njih se loptica može odbiti i igra se nastavlja, čak i van tih zidova u nekim situacijama gdje igrač može istrčati van i odbiti lopticu nazad u teren. To je ta dimenzija squasha, gdje stalno igraš sa zidom. Sad je tu jako bitno predvidjeti kad treba pustiti lopticu da padne i da dira zid i odbije se od njega prema naprijed, a u isto vrijeme predvidjeti gdje će se ona odbiti. To nije lako. Pravilno se pozicionirati i odigrati ju nakon zida. Slično se boduje kao tenis (15, 30, 40), a lopta mora odskočiti u protivnički teren prije nego ju udarite prvi put.

D: Kad netko dođe prvi put, uvijek je bitno vidjeti kakvo je osoba imala prijašnje iskustvo, je li trenirala neki drugi sport i što možemo izvući iz tog znanja. Prema tome prilagodim trening, od samog držanja reketa i osnovnih pravila, a već nakon 1-2 treninga krećemo s uključivanjem stakla, što je u padelu najbitniji dio igre. Želimo što prije postići da se osoba može opustiti i da joj je zabavno. 

padel intervju s trenerima kluba padel embassy o popularnosti sporta  u hrvatskoj i o padel reprezentaciji

Padel se opisuje kao “lako za naučiti, teško za usavršiti”. Koliko god sport izgledao pristupačno, svaki trener mi je naglasio da padel ima potpuno vlastitu logiku kretanja i razmišljanja na terenu. Davor je tu bio posebno jasan: početnici, a pogotovo oni s teniskom podlogom, instinktivno žele udariti lopticu čim stigne do njih. “Hvatati ju iz prve”, kaže on, jednostavno je refleks. Ali to zapravo ide protiv onoga što padel čini toliko zanimljivim. Tek kad se to posloži “u glavi“, otvara se prostor za prave akcije, prave udarce.

Koliki je prosjek godina igrača koji se natječu na međunarodnim natjecanjima? Igraju li ga djeca?

J: U vrhu hrvatskog padela je prosjek godina je 35+, 5-8 članova ima 40 godina jer su bivši tenisači. Oni odu na IPF (International Padel Federation, malo smiješna kratica, ne pitaj) turnir i tamo dođu klinci, npr. Francuzi ili Španjolci koji igraju padel već desetak godina, a oni imaju 18 godina. Malo je reći da “namažu” ove naše, jednostavno zato što imaju takvo iskustvo, mladi su, brži, a tome je teško konkurirati s našim, još uvijek, kratkim iskustvom. Tako da, treba proći još vremena da i mlađe generacije iza sebe imaju godine i godine iskustva u padelu. Iako, kad se usporedi s drugim sportovima, nije taj fizički nivo toliko presudan, kao u tenisu gdje s 35 godina više nemaš što tražiti, osim ako si Đoković. Njega ne spominjemo. Ne moraš biti fizički zvijer da bi bio dobar igrač.

D: Kolega Jakov i ja smo već vodili akademiju za mlađe, ali u našem klubu zbog prevelike potražnje jednostavno nema kapaciteta za ugurati i to u raspored. Ali ti probni treninzi su pokazali interes djece. Vjerujem da će se to u skorijoj budućnosti promijeniti i da će djeca naveliko krenuti trenirati padel i da ćemo formirati neke buduće velike igrače koji će osvajati međunarodna natjecanja.

Koliko tenisko znanje uistinu pomaže u padelu i do koje točke postaje više prepreka nego prednost? Postoje li neke navike iz tenisa koje jednostavno “ne prolaze” na padel terenu i treba ih svjesno zaboraviti?

D: Kao što smo već rekli, tenisači imaju problem sa zidovima. Pogotovo je nekome tko igra tenis cijeli život jako teško percipirati te zidove kao dio igre. Treba im po 40-50 mečeva da izbace iz glave to da love lopticu odmah, nego da ju puštaju da se odbije. Refleksno ti dođe lovit ju. Zato je dobro im prvo dati vremena da vizualiziraju kako kad prođe, gdje će se odbiti u duplo, kako u bočno staklo i kako ju mogu vratiti.

Tenis i dalje ostaje najbolja osnova za padel, ali uspješnih padelista ima i iz nogometa, rukometa (poput Jakova). Nogometaši se isto lagano prilagode i skuže igru, zato što i u nogometu lopta dolazi iz svih smjerova pa im to nije teško za vizualizirati. Tenisači isto tako imaju tendenciju prejako udariti loptu u obrani, a u padelu je najbolje miksati i iznenaditi protivnika jačinom udarca, taktizirati taj udarac. Tenisači koji tehnički prekrasno igraju, nerijetko izgube meč jer prejako igraju.

Dok mi Davor objašnjava kako se u padelu razvija timski duh i ključni odnos između “desnog” igrača koji gradi poen i “lijevog” koji ga agresivno završava, postaje mi jasno koliko dinamika para oblikuje cijelu igru. Čak i na treninzima, kaže, parovi se često spontano mijenjaju jer se igrači iznenada bolje “kliknu” s nekim iz suparničke ekipe ili otkriju da im druga strana terena zapravo prirodnije leži. I upravo ta ideja o povezanosti, povjerenju i ulozi svakog igrača posebno mi se otvara u sljedećoj temi: razgovoru s Teom o reprezentaciji, ali i o važnom mjestu koje žene zauzimaju (i tek trebaju zauzeti) u svijetu padela.

Opiši mi svoj put do reprezentacije. Jesu li cure jednako zastupljene kao dečki?

T: Ja sam već dvije godine član hrvatske padel reprezentacije koja predstavlja hrvatsku na europskim prventstvima. U muškoj konkurenciji to postoji već 5-6 godina, u ženskoj konkurenciji tek prošle godine smo prvi put nastupile za reprezentaciju. Ove godine i drugi put. Princip je takav da četiri najbolja para u Hrvatskoj, a to se gleda po bodovima na rang listi koji se skupljaju na turnirima, službena rang lista Hrvatskog padel saveza. Svaka država koja ima svoj Savez može imati reprezentaciju.

Ove godine smo bili u Madridu. Mi smo igrale početnu fazu s obzirom da smo nova država u padelu i nemamo prijašnjih rezultata. Prošle smo prvu skupinu što nam je bio i cilj, kvalificirale smo se u drugi dio s boljim državama koje se već godinama natječu. Tu smo imali odlične mečeve i pokazale da možemo konkurirati i jačim državama u Europi. 

Ženski padel u Hrvatskoj je dosta slabiji u odnosu na muški. Imam osjećaj da se cure, žene, pogotovo ako se nisu bavile sportom, posebice tenisom, što je tu velika prednost, još ne odvažuju, pogotovo na natjecanja. Da to brojčano prikažem: na turnirima se često događa da se ženski turnir ne može održati jer nema odaziva, a prosjek je od osam do 12 parova, dok u muškoj kategoriji ta brojka ide i preko 50 parova. Nadam se da će se to promijeniti jer padel je zaista idealan i za cure i za dečke, zaista cure protiv dečkiju na nekoj razini mogu igrati bez problema, dogodi se to i na natjecanjima da moramo tako miksati jer nema odaziva. 

No, čak i uz sve uspjehe i rast interesa, realnost bavljenja padelom u Hrvatskoj još uvijek je daleko od glamura koji prati sport u zemljama poput Španjolske, Italije ili Švedske. Kad razgovaramo o reprezentaciji i ženskoj sceni, nemoguće je ne dotaknuti se onog vrlo prizemnog problema – vremena. Rasporedi su puni, tereni su ograničeni, a većina igrača, pa tako i najboljih, žonglira između fakulteta, posla, obaveza i treninga koji se često moraju uklopiti “gdje god stane”.

A onda dolazimo do još jedne važne točke: profesionalno bavljenje padelom u Hrvatskoj zasad ne donosi nikakav financijski dobitak. To znači da se strast mora nositi na leđima entuzijazma. U isto vrijeme, postavlja se i pitanje percepcije.

Možemo li padel nazvati “luskuznim” sportom?

J: Pa, ovisi kako na to gledaš. Sve danas je nekako postalo luksuz koji si dopuštaš jer to želiš. Naravno, netko kome je to preskupo neće ići redovito, možda čak radi cijene neće ići koliko bi htio. Jasno da 40 eura za termin po sat i pol nije malo, ali ja više čujem da je ljudima problem pronaći troje ljudi za odigrati termin nego da se netko žalio za cijenu. Daleko od toga da je to jeftina cijena po terminu, ali primamo Multisport pa ako ga imate, ispadne vas puno jeftinije. Osim ako još ne plaćaš i nas trenere za satove, ali podupiremo tu odluku, samo izvolite, na usluzi smo vam svaki dan, 365 dana u godini.

Veći je elitizam što ne možeš doći do termina, a i to te onda natjera da što bolje odigraš jer tko zna kad ćeš doći idući put pa želiš iskoristiti tih sat i pol maksimalno. Padel sam po sebi nije luksuz, ali postaje takav zbog nedostupnosti pa sat igre postaje privilegija onih koji je mogu uhvatiti, logistički ili financijski. A jedini način da se to riješi je otvoriti dodatne terene, što će se dogoditi jer se sport neprestano širi, sad je i u drugim većim gradovima, a i manjim, više terena nego do prije godinu dana.

padel intervju s trenerima kluba padel embassy o popularnosti sporta  u hrvatskoj i o padel reprezentaciji

Mislite li da će padel u budućnosti omogućiti sportašima da izgrade prave profesionalne karijere – da žive isključivo od igranja, kao u tenisu? Gdje vidite najveći prostor za razvoj u sljedećih pet do deset godina?

J: U Hrvatskoj ne barem još nekih dvadesetak godina. Nema sponzora toliko i nema toliko novaca kao u tenisu. Na svjetskoj razini se može živjeti od padela, ima profesionalnih igrača kojima je to profesija, ali kod nas se jedino od trenerskog posla može živjeti. Nagrade na natjecanjima nisu novčane, dobiješ nekakve kupone i odjeću, a to je, iako lijepo i zahvalan si i na tome što si postigao, nema kruha od toga za sad. Ali kako će se otvarati tereni, bolja infrastruktura, sigurno će i ulaganja u sport postati veća, više sponzora i to bi moglo prerasti u ozbiljan projekt koji će biti temelj i za mlade da idu u profesionalne vode. 

SAZNAJ VIŠE: