Ako mene pitate, unatoč općoj poplavi pohvala, ne smatram da je “Supstanca” uistinu dobar film. Molim da se ova izjava ne zamijeni s tvrdnjom da njegova tema nije važna (ili da film nema izvrsne elemente): ovaj body horror iz ženske perspektive postavlja sasvim opravdana pitanja o vrlo problematičnim, ali općeprihvaćenim stvarima. Na primjer, shvaćanje da je naše tijelo biološki organizam s vlastitim ograničenjima postalo je mnogim ljudima neprihvatljivo. Društvene mreže ispisuju nova pravila o tome što znači biti prisutan, saslušan i viđen, a ljudsko tijelo postalo je poligon na kojem se vodi svojevrsni rat te stvara horde novih beauty addicts svakoga dana. U filmu “Supstanca” ovo se polje fokusira na borbu protiv protoka vremena, ali u stvarnosti ono je daleko šire.
Način na koji doživljavamo tijelo, i vlastito i tuđa, posljednjih se godina značajno mijenja. Tome pridonose nove medicinske procedure, koje smo nekoć mogli vidjeti samo u filmovima znanstvene fantastike. Možda najznačajnija promjena u kolektivnoj svijesti jest doživljaj tijela kao nečega što se “izrađuje” i pri tome ne mislim samo na plastičnu kirurgiju. Tijela se više ne doživljavaju kao “mjesta u kojima živimo” i koja treba njegovati, prati, parfimirati i odijevati. Umjesto toga, ona su, poput satova ili torbi, postala pokazatelj klase kojoj pripadamo, geografskog podrijetla te aspiracija u vezi s rodnim identitetom kojem pripadamo (ili ne pripadamo). Izgled je ključan, a kada se jednom postigne željeni izgled, to je tek pola posla – sljedeći korak je njegovo neprekidno prikazivanje svijetu.
Dakle, red, rad i disciplina. Skrivena (ali snažna i jedina) poruka je da je naš izgled isključivo "rezultat rada". Čijeg rada i kakvog rada, manje je važno. I kako da se ne zapitamo – kako smo došli do toga da je ovaj "rad", postignut kirurškim zahvatima, šminkom, nepotrebnim lijekovima, filterima ili pretjeranim vežbanjem, postao poželjan?
U skladu s tim, plastična kirurgija je u posljednjih dvadesetak godina postala moćnija nego ikad, ali je, ironično, i dalje ostala veliki tabu u industriji ljepote. Možda čak i posljednji ozbiljan tabu ove industrije. Naravno, postoje primjeri da se javnost polako osvještava – sve češće vidimo raznolikost: počinjemo prihvaćati različite boje kože, crte lica, tjelesne građe, pa čak i tipove kose. Reklame i televizijski programi (ponekad) ističu ljude koji ne izgledaju “kao iz kalupa”. To je važno jer je prikazivanje takve raznolikosti prvi korak prema istinskom prihvaćanju individualnosti.
Kada je riječ o estetskoj kirurgiji, puno smo manje tolerantni. Ona je u svojoj biti više od pukog izraza taštine – više od spremnosti na podnošenje velikog bola i troškova samo da bismo izgledali ljepše. Estetska kirurgija postavlja mnoga važna pitanja. Briše li ona individualnost ili rasni identitet? Propagira li ideju da je savršenstvo, a s njim i određena uniformiranost, nešto čemu bi svi trebali težiti, bilo da su žene ili muškarci? Zašto je proces starenja nešto protiv čega se treba aktivno boriti? Čak se i ideja da je ljepota neka vrsta privilegije – koju neki ljudi imaju sreću posjedovati, dok je drugi samo zavide izdaleka – sve češće dovodi u pitanje.
Ne znam jeste li gledali povijesnu dramu “Grofica” (“The Countess”) koju je potpisala Julie Delpy. Kada kažem “potpisala”, mislim na svaki mogući način – francuska glumica u ovom ostvarenju nosi glavnu ulogu, scenaristica je, producentica, redateljica, a prema Wikipediji, čak je radila i na glazbi. Sinopsis zvuči kao horor B produkcije: mađarska grofica Erzsébet Báthory je udovica koja vjeruje da su ispijanje i kupanje u krvi mladih djevica eliksir mladosti. To joj je, naravno, prijeko potrebno jer se u 39. godini života zaljubila u mladog grofa od 21 godinu, koji je prisiljen oženiti mlađu plemkinju. Kakve to veze ima sa stvarnim životom? Nažalost, svakakve. Film je izašao 2009., cijelu godinu prije nego što se pojavio Instagram, i ne može se promatrati kao komentar na opsesije koje su društvene mreže razvile. Ne zato što društvene mreže same po sebi ne snose dio odgovornosti, već zato što one nisu uzrok, nego svojevrsno pojačalo.
Osim što ga vizualno izuzetno volim, “Grofica” je sve samo ne ono što biste očekivali na temelju sinopsisa. Delpy duboko ulazi u osobni pakao nesigurne žene, čija nesigurnost proizlazi iz najdubljih ljudskih strahova – od prolaska vremena i starenja – i manifestira se paničnim strahom od protraćenog života. Perspektiva filma je apsolutno ženska. Bol i rane koje ženama nanosi društvo, koje žene same sebi i jedna drugoj nanose, a koje su povezane s identitetom i osjećajem osobne vrijednosti, Delpy stavlja u prvi plan na način koji muškarac ne bi mogao. To nema nikakve veze s inteligencijom, već s drugačijim iskustvom.
U načinu na koji obrađuje temu, ovaj je film pionirski, kao i u činjenici koliko je žena sudjelovala u njegovoj realizaciji (ekipa serije “Nevine laži” neka mi oprosti). “Grofica” možda nije jedan od deset najboljih filmova ikad snimljenih, ali je iskren. Sa svojim novim pristupom arhetipu vampirizma, nevjerojatno je aktualan i stvaran – te daleko inteligentnije realiziran od filma “Supstanca”.
Umjesto da kritiziramo kulturu koja žene navodi na uvjerenje da trebaju estetske zahvate kako bi se uklopile u današnje nedostižne standarde ljepote, komentari se često usmjeravaju na to da su njihovi zahvati “vidljivi” i da nisu uspjele postići “mladenački” izgled. Posljednje što bismo trebali raditi jest ismijavati te žene. Ipak, ponovno svjedočimo situacijama u kojima žene koje su prošle kroz estetske zahvate, a koje društvo smatra “neuspješnima”, bivaju ismijavane, kažnjavane i čak dehumanizirane. Demi Moore je, primjerice, željela izgledati lijepo, mlađe, privlačno i prihvaćeno – no na kraju je postala predmetom šala i stigmatizacije u svakodnevnim razgovorima.
S psihološkog stajališta, “ovisnik o ljepoti” često se definira kao osoba koja prolazi kroz niz estetskih zahvata u potrazi za “uzbuđenjem” ili određenom nagradom. Iako nisam stručnjak, vjerujem da se ovakva ponašanja, osobito kad se ponavljaju, mogu smatrati “prisilnima”, jer se obično provode kako bi se ublažili negativni osjećaji poput nesigurnosti ili mržnje prema sebi. Trenutačno se, međutim, ovisnost o ljepoti u javnosti uglavnom doživljava kao moralni neuspjeh – rezultat taštine ili nemogućnosti da se priušti “dobar” kirurg. Posljedica toga je nedostatak suosjećanja prema onima koji pate od tog problema.
Nedostaje nam empatije, a svoje tjeskobe i strahove od starenja te nedostižnih standarda ljepote projiciramo na tijela žena koje samo pokušavaju živjeti prema pravilima koja im društvo nameće. Rezultat je, ironično, da ekstremni standardi ljepote ostaju neupitni, dok su pojedinci koji su ih pokušali dosegnuti (a koje je društvo proglasilo neuspješnima) napadnuti. Na kraju, nitko se ne osjeća ni utješenim, ni ljepšim.
Sve češće čujem i čitam kako bi “u idealnom svijetu industrija ljepote trebala usvojiti holistički pristup, u kojem se mentalno zdravlje pacijenata uzima u obzir uz željeni estetski zahvat. Klinike za uljepšavanje trebale bi imati i psihologe uz stručnjake za estetiku lica. No, još nismo na toj razini.” Ova izjava u meni budi gorčinu. Kao društvo, nekad smo bili na toj razini, ali izgleda da smo pali u blato – čast izuzecima, znam da postoje.
Odrasla sam uz “plastičarku”, jednu od maminih najboljih prijateljica, ženu koja, na moju veliku tugu, više nije s nama. Potpuno sam svjesna privilegije koju sam imala – ne samo da sam je voljela i da je ona voljela mene, već sam mogla sjesti na njezin kauč, okružena njezinim haskijima, piti kavu i postavljati bezbroj pitanja. A zanimalo me sve: kako, što, kada, koliko… Mislim da se i sama Marina ponekad čudila roju mojih pitanja, ali je na svako odgovorila. Ponekad i s lijepo upakiranim “ne lupetaj”.
Bilo kako bilo, ušla sam na tu (ponekad bizarnu) teritoriju i ostala fascinirana. Ne samo samom kirurgijom, već i idejama i odnosima koje ljudi imaju prema njoj. Dr. Marina Šoć-Pisarev bila je savjesna žena, a tek onda i savjesna kirurginja. Jedna od prvih stvari koje mi je rekla bila je: “Sve pacijente, osim onih s klempavim ušima, šaljemo prvo kod psihijatra.” Ne znam gdje se to “sveto pravilo” danas izgubilo – ponavljam, svaka čast izuzecima od kojih neke lično poznajem i izuzetno poštujem.
Plastična kirurgija danas je svuda oko nas, iako društvo njezine rezultate i dalje smatra drugorazrednima u odnosu na one koje nam daje “Majka Priroda”. Gluposti. Po mom mišljenju, svatko ima pravo birati, pod uvjetom da ne miješa lončiće. Ako ih miješa, možda mu prvo treba pomoći, a tek onda omogućiti izbor.
