Od kad se Dario Vitale “uhvatio” brenda Versace (i evo naprasno otišao iz njega), iščekujem da se pojavi netko tko će odjenuti nešto iz njegovih kolekcija i ostaviti na mene wow dojam (Julia i Amanda ipak nisu bile TO). A onda se dogodio nastup na SNL-u na kojem je Olivia Dean odjenula ne jedan nego čak četiri Versace looka “svježa s piste” i konačno sam ostala otvorenih usta. Nije toliko ni stvar u svakoj liniji ili haljini, stvar je u tome što savršeno pašu. I Oliviji i njezinom glasu i prigodi. SNL uživo je svojevrsni „rite of passage“ za svakog glazbenika koji želi ostaviti trag u Americi — posebno na late-night televiziji — a s novim albumom Olivia Dean konačno je prešla put od indie britanske senzacije do umjetnice koju znaju u cijelom svijetu. Njezin zavodljivi izlazak na SNL ekran dodatno je naglašen ne samo raskošnim altom, već i stajlinzima svježe skinutima s Versace piste. Nije slučajno.
Ono što Olivia Dean radi posljednjih nekoliko godina teško je definirati jednom riječju. U glazbi je spoj soula, popa, jazza i onog mekog londonskog sentimenta koji vas uhvati i ne pušta danima. U modi je upravo neuhvatljiva, ponekad retro, ponekad modernija od vlastitog vremena. Sve skupa funkcionira zahvaljujući činjenici da Olivia Dean nikad ne izgleda kao da se trudi preko svojih mogućnosti, već da jednostavno pokušava biti Olivia, biti u skladu sama sa sobom i svojim scenskim likom — a to se vidi i čuje.
Kada govori o sebi, često spominje ideju da u svojem životu živi „kao glavni lik“. Ako ste pomislili da ujutro sjedi četiri sata s viklerima dok se šminka prije izlaska do auta — ne, nije to. Njezina izjava odnosi se više na intimu: spremanje uz soul iz šezdesetih, visoke štikle kao svakodnevni izbor, mala ali danas radikalna odluka da ne živi u tenisicama i praktičnosti, nego u prizoru koji joj stvara raspoloženje za dan. Pomalo kao Dita Von Teese, ali bez pretjerane teatralnosti i kostima. To objašnjava zašto joj je stil toliko konzistentan — nije riječ (samo) o modnom ukrasu, nego o set-designu njezina života u koji se cijela upustila.
Njezin album The Art of Loving zvuči kao velika emocionalna bilješka (ne vucite me za jezik, nisam ovo mislila kao usporedbu s Taylor Swift): bliskost, samoća, novi počeci, introspekcije. I sam način na koji je nastao govori o stilu — Olivia Dean preselila se u veliku kuću i pretvorila je u kreativni poligon, studio, dnevni boravak i hodajući moodboard — realno #goals. Ondje je, okružena biljkama, knjigama i ritmom koji je sama sebi namijenila, stvarala glazbu koja razgovara s publikom. Ta toplina prelijeva se i u modu: mekši materijali, krojevi koji prate tijelo, retro siluete koje izgledaju kao vizualni ekvivalent njezina glasa.
Njezin stil ne ide u smjeru „pop-uniforme“, što meni osobno posebno prija. Nema jednog looka čije varijacije na temu ponavlja iz nastupa u nastup. Naprotiv, svaka faza ima svoju estetiku, svaki grad turneje svoj outfit (često šivan po mjeri), svaki nastup svoju malu dramaturgiju. Olivia Dean voli dati ljudima osjećaj da gledaju nešto jedinstveno. Ako plaćate kartu za koncert, želi da dobijete cijelu sliku, ne samo vokal.
Po logici stvari, to je i razlog zašto se često oslanja na custom komade, mlade britanske dizajnere, couture koji joj nije namijenio sustav i ideja kako bi mlada pjevačica trebala izgledati (Sabrina Carpenter mogla bi štošta naučiti od nje), nego osobni ukus. Kad zakorači na pozornicu, sve što Olivia nosi ima svoju svrhu: odjeća se kreće, ide u ritmu, diše s refrenom. Po tome me podsjeća na Vanessu Paradis koja cijeli koncert često bude u samo jednom, ali savršeno odabranom outfitu koji izgleda kao produžetak nje same, a ne „neka tamo haljina“.
Stilistička evolucija Olivije Dean vezana je uz glazbenu. Na početku karijere pojavljivala se u vrlo jednostavnim krojevima — neutralno, pomalo nježno, kao da još traži svoj okvir. Danas je razigrana i odvažna, pritom dobro izbalansirana. Umije jednako dobro nositi haljine koje podsjećaju na stari Hollywood, a da nam se to ne smuči, ali jednako dobro stoje joj i „novi Versace“, odijela, pa i komadi koji izgledaju kao hommage britanskoj subkulturi. Sve je različito, ali ne osjeća se stilsko „skakanje“ jer sve ima smisla.
Veliki dio toga dolazi iz rada sa stilisticom Simone Beyene, s kojom surađuje već godinama. Nisam bila muha na zidu, ali imam oči — a iz aviona se vidi da to nije odnos „donesi mi nešto lijepo“, već partnerski rad. Olivia pristaje na rizik. Sama je izjavila da je svojoj stilistici prije govorila „ne mogu to nositi“, a danas kaže „ajmo probati“. Možda je time dala najprecizniji opis svoga razvoja: Olivia Dean — umjetnica koja se uči biti slobodna i u zvuku i u stilu. U vremenu kada su mlade pop umjetnice često zarobljene industrijskim okvirima, to nije mali pothvat niti mala hrabrost.
Olivia Dean ne skriva da je perfekcionist i da ima potrebu da sve izgleda „kako treba“, da scenski nastup bude potpuno zaokružen. Istovremeno je stvarna, otvorena, često samoironična. To je prenijela i izvan scene jer se trudi živjeti svoju verziju umjetnosti. Zato djeluje tako prirodno, čak i kad je u visokim petama usred studija. Odijelo koje nosi u intervjuu izgleda kao da bi moglo biti rekvizit iz njezina albuma. Haljina na crvenom tepihu ima energiju pjesme koju izvodi. Čak i najjednostavniji dnevni outfit — uska suknja, top, cipele s petom — nosi se s jednakom namjerom kao pjesma s albuma. Odjeća je raspoloženje, emocija, cijeli mali narativ.
U konačnici, Olivia Dean pripada onoj rijetkoj vrsti izvođačica koje doista njeguju stil koji je vizualna ekstenzija zvuka. Ne fura nostalgiju da bi izgledala romantično i ne nosi couture da bi uzalud izgledala skupo (hi, Lisa Rinna), a mikro minice nisu tu da bi bila trendi. Zato se toliko izdvaja u generaciji u kojoj estetika prečesto nastaje zbog algoritma.
Olivia Dean je glazbenica koja vam, čak i prije nego što otpjeva prvu strofu, jasno stavi do znanja da je odjeća za nju jednako legitiman prostor izraza kao i studio. Volim.
