Ima tome već koja godina otkako sam se sasvim slučajno našla u društvu redateljice Hani Domazet. Pijuckali smo peline u nekom od zabačenih zagrebačkih kafića u centru, a Hani je, s nekim posebnim sjajem u očima, pričala kako su baš snimili spot za “Subotu” i kako pothitno moramo baciti uho na Buč Kesidi, ako već nismo. S obzirom na to da me niti jedna preporuka ne može kupiti više nego entuzijazam, potražila sam ih čim sam sjela u tramvaj. Muzika me osvojila na prvu pa sam nastavila pratiti. Sve što je ekipa iz Pančeva napravila prije i poslije tog mog otkrića bilo je hit, a osim muzike, vibea i stihova s nogu su me redovno obarali i spotovi koji su, pa malo je reći, “something else”. “Nedelja ujutru”, “Curimo po asfaltu” i “Subota”, svi djeluju nekako “filmski”, s jakim artističkim izričajem. I ako ste jedan od onih likova koji dok gledaju filmove donose zaključke poput “fotografija je famozna”, vjerojatno ćete se pitati tko ju potpisuje u navedenim spotovima Buč Kesidija. Odgovor je: Luka Trajković.
Nakon što je završio Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, a i već tijekom samog studija, Luka je kao direktor fotografije snimio brojne kratke filmove, dokumentarce i glazbene spotove koji su dobili nagrade na međunarodnim festivalima, a kasnije je svoj pečat ostavio na mnogim televizijskim reklamama, filmovima, te spotovima regionalnih glazbenih imena kao što su Bojana Vunturišević, Vojko V, Vlaho Arbulić, Coby, te gore već opjevani Buč Kesidi. Za intervju smo ga pitali baš u trenutku kada ga je snimanje novog spota dovelo u Zagreb.
Luka, za početak, što te privuklo filmu? Kako je krenula tvoja priča? Je li sve krenulo s ljubavi prema fotografiji ili je posrijedi nešto drugo?
Sve je počelo s fotografijom. Odrastao sam u umjetničkoj obitelji, tata mi je direktor fotografije, mama povjesničarka umjetnosti. Tako da sam od malena s njima bio u svemu tome. Kao tinejdžer sam počeo raditi kao fotoreporter u dnevnim novinama i pod utjecajem urednika fotografije i fotografa kojima sam bio okružen, krenuo sam raditi foto priče koje su osvajale nagrade i bile izložene na izložbama. Nakon par godina, krenula je ljubav prema pokretnoj slici i nakon upisa na Fakultet dramskih umetnosti, nekako sam se preorijentirao primarno na rad s filmskom kamerom.
Moja fotografija je evoluirala, krenuo sam se baviti njome na potpuno drugačiji način, baveći se gradnjom slike, za razliku od pronalaženja i bilježenja prizora na koje bih nailazio.
Trenutno si u Zagrebu. Što te dovelo k nama?
Zadnjih par godina sam dosta u Zagrebu. Uglavnom sam angažiran kao direktor fotografije u advertisingu, na televizijskim reklamama, a i vremenom sam stekao dosta prijatelja ovdje, tako da se uvijek radujem dolasku. U jednom od prethodnih dolazaka sam došao na ideju da radimo sljedeći spot za Buč Kesidi u Zagrebu, tako da smo uskoro opet tu.
Dosad si snimio nekoliko kratkih filmova i, čini mi se, bezbroj glazbenih spotova. Postoji li neki od tih projekata koji ti je ipak posebno drag?
Rastao sam uz sve te projekte, tako da mi je svaki naredni projekt preuzimao titulu posebno dragog, ali mislim da bih od svega do sada izdvojio spot za “Nedelja ujutru”.
Često surađuješ sa srpskim glazbenicima poput Bojane Vunturišević ili benda Buč Kesidi. Što te dovelo upravo u glazbene vode i koliko je zahtjevno raditi jedan video spot?
Još tijekom studija uplovio sam u vode glazbenih spotova koji su bili odličan poligon za stjecanje iskustva. Eksperimentiranje sa svim aspektima slike, probavanje do tada nepoznatih načina osvjetljavanja i pomicanja kamere i drugačijih načina izražavanja. Sve to u skladu s muzikom.
Što se tiče suradnje s bendom Buč Kesidi, ta suradnja je krenula u studentskim danima, nekako prirodno, iz prijateljstva i razvijala se uz puno truda, entuzijazma i osluškivanja jedni drugih. Tada naši radovi nisu imali neki odjek, ali je taj nivo truda za te projekte uvijek bio na visokom nivou.
Mislim da u svemu tome mnogo znači što smo svi fanovi radova jedni drugih i onda se nekako međusobno nadograđujemo. U smislu zahtjevnosti, ovisi o tome kakva je ideja, na kojem produkcijskom i tehničkom nivou. Uglavnom su ti budžeti dosta skromni u odnosu na to koliko sama produkcija inače košta, ali se snalazimo. To su projekti iz ljubavi, pa nam onda kolege iz posla i rental tvrtke izlaze u susret. Spotovi za Buč Kesidi su vrlo specifični, obzirom da smo prethodna dva (Nedelju ujutru i Curimo po asfaltu) radili na filmsku traku 35mm formata. Taj proces kada kroz kameru ide filmska traka i osvjetljava 24 sličice u sekundi na celuloid je na neki divan način ujedinio cijelu ekipu i te sekunde tijekom snimanja su nezaboravne. Onda su nakon snimanja slijedili tjedni iščekivanja dok se role filmske trake dostave u Švedsku, u laboratorij i čekanje skeniranog materijala s nestrpljenjem. Spot za novi singl koji izlazi u veljači smo snimili na Bolexu i 16mm filmu, koji je stvarno obojio pjesmu i na neki način je nadogradio.
Fotografije na tvom Instagram profilu su mi sugerirale da voliš analognu fotografiju. Što je u njoj toliko posebno? Koje fotiće koristiš?
Sada slijede oni dosadni odgovori svih fotografa kako fotografiranje na film uspori čitav proces i zauzvrat da rezultat koji je teško replicirati digitalno. Ali zaista jest tako. Mada je sada analogna fotografija u trendu, svi fotografiraju na film. Tako da je taj filmski look nekako postao mainstream.
Od fotoaparata sam do sada koristio najviše Leicu M6 i Leicu M3, dok od srednjeformatnih uglavnom Mamiyu 7. Od suradnje s Hasselbladom i nakon fotografiranja serije fotografija s njihovom digitalnim srednjeformatnom kamerom, potpuno sam se prebacio na digitalno. U zadnje vrijeme uglavnom sve fotografiram s Leicom Q.
Početak je godine pa ne mogu, a da te ne pitam kakvi su planovi za 2023.? Je li raspored već popunjen?
Djelomično popunjen, pogotovo ovaj prvi kvartal. Za ovu godinu planiram samostalnu izložbu koju nisam realizirao prošle godine i nadam se kraćim autorskim projektima u pauzama od posla.
