New year, new me. LOL. Do sada sam ovu rečenicu uvijek koristila isključivo ironično, a danas ne znam može li je itko izreći ozbiljno. Siječanj još nije ni prošao (iako se čini kao da traje mjesecima), famozna nova godina tek je na početku, a sve što svi žele učiniti jest vratiti se kroz vrijeme. I to ne u bilo kakvu prošlost, nego vrlo precizno u 2016. godinu.
Ruku na srce, ovaj je cunami najviše zahvatio milenijalce, tu generaciju ni na nebu ni na zemlji koja barem javno priznaje da nije sigurna što točno “treba raditi u životu”. Uostalom, 2016. je bila vrijeme toniranih postova koji ni po čemu drugome nisu bili promišljeni osim po filteru. Beyoncé je izbacila Lemonade i svi smo se zamišljali u različitim ulogama iz njezinih spotova (osobno sam bezbroj puta u mašti razbijala automobile u žutoj haljini od šifona, ali i još češće recitirala “Sorry”: Middle fingers up, put them hands high / Wave it in his face, tell him, boy bye / (Sorry, I ain’t sorry). Stranger Things bio je u pelenama, ali na sigurnom putu da postane planetarna opsesija. Ja sam bila glavna urednica srpskog izdanja magazina Elle i nije mi padalo na pamet da ću 2026. biti blagoslovljena freelancerica koja bira s kim će raditi, umjesto da (iz)gubi san zbog sustava.
Upravo je fotografija s Elle večere jedini post koji sam ponovno podijelila na Instagramu. Istini za volju, to je i jedna od rijetkih fotografija mene same koje se uopće nalaze na mom profilu. Nakon dan-dva shvatila sam da na više od polovice storija gledam isključivo 2016. Počelo je s jednim postom, preraslo u prave kolaže, kao da su ljudi ponovno otkrili svoje Facebook albume (u redu, to je bilo nešto ranije, ali razumijete me).
Zabave, putovanja, najbolje prijateljice i parovi nekad i sad, pokoji tekst o tome “što se sve u životu promijenilo”. I beskonačna potreba da se sve to sa svima podijeli, kao kad ljudi imaju potrebu svima ispričati što su naučili na terapiji ili, još češće, zgodno upakirani postovi Instagram-psihologa na temelju kojih dijagnosticirate svoje bivše (ako još jednom čujem riječ “narcis”, vrištat ću). Sve je to više od mode, od chokera, millenial pink kose i čizama iznad koljena.
Zašto se svi ovih dana vraćamo u 2016.
Navikli smo da je nostalgija posvuda, ali zašto baš 2016.? I zašto baš sada? Zašto se svi želimo vratiti u tu jednu točku u vremenu? Rekla bih da je razlog to što se baš ta godina danas u kolektivnom sjećanju pojavljuje gotovo mitski: kao posljednji trenutak prije pucanja. Prije pandemije, prije inflacije, prije ovog jezivog svakodnevnog osjećaja da svijet klizi iz ruku brže nego što ga možemo pratiti ili uhvatiti. U popularnoj kulturi 2016. se sve češće opisuje kao vrhunac milenijalske stabilnosti. I ne, nije ona ni po čemu bila savršena, ali je nudila iluziju smjera.
Ključna riječ fenomena je baš iluzija. Nismo ni tada zasigurno znali kamo idemo, ali smo vjerovali da postoji “dalje”. Da se trud isplati. Da odluke imaju posljedice. Da osobni izbori – karijerni, estetski, životni – proizvode nekakav smislen ishod. Danas vlada kaos. U tom je kontekstu 2016. ove nove godine postala simbol vremena u kojem je budućnost još uvijek izgledala kao prostor mogućnosti, a ne kao stalna korekcija štete.
Povratak 2016. ne događa se samo kroz sjećanja na mrežama, nego i na (suptilniji?) način kroz obrasce ponašanja. Način na koji se danas govori o radu, tijelu, internetu, pa čak i o odmoru, zapanjujuće podsjeća na logiku sredine prošlog desetljeća. Manje buke, manje inputa, više kontrole. Potreba za “resetom”, ideja da se život može dovesti u red ako se dovoljno precizno posloži.
Milenijalci se toj godini vraćaju jer je bila trenutak u kojem se činilo da je moguće “uhvatiti korak”. Prije nego što su krize postale simultane, a osobni se napor počeo doživljavati kao stalno nedostatan.
Dakle, ne radi se toliko o toliko bijegu u mladost, koliko u razdoblje kada je nesigurnost bila podnošljiva jer nije bila totalna.
Kad prošlost izgleda uređenije od sadašnjosti
Društvene mreže u tome igraju ključnu ulogu. Nostalgija za 2016. istodobno je i nostalgija za internetom prije potpune algoritamske agresije, konstantne optimizacije sadržaja i ljudi, pritiska da svaka objava mora imati funkciju u vidu monetiziranog reacha. Instagram je tada još uvijek bio mjesto bilježenja života, a ne njegova stalna evaluacija i poprište raznih bitaka. Estetika je bila važna, ali nije bila tržište sama po sebi.
Zanimljivo je i to što se taj povratak rijetko artikulira eksplicitno. Nitko ne kaže: želim natrag u svijet prije svega ovoga. Umjesto toga pojavljuju se fragmenti: stari postovi, stare fotografije, stari odnosi, stari ritmovi, najpopularnije grickalice i beauty proizvodi zajedno…. Kao da se kolektivno pokušavamo prisjetiti kako je izgledao jedan osjećaj, a ne događaji.
U tom smislu, 2016. danas funkcionira kao emocionalna referentna točka. Svjesno ili nesvjesno, kao godina u kojoj su problemi postojali, ali nisu bili sveprožimajući i u kojoj se još moglo vjerovati da će se stvari posložiti same od sebe, ako im damo dovoljno vremena.
Pokušavamo rekonstruirati izgubljeni osjećaj orijentacije. A 2016. je, barem u kolektivnoj memoriji cijele jedne generacije, bila godina u kojem se činilo da znamo gdje smo – i otprilike kamo idemo.
