Čak i ako ne znate ime Nina Christen, sigurno znate njezin dizajn. Njezin opus donosi hit za hitom, ali prvi komad koji je doista “eksplodirao” nastao je dok je radila u Bottegi Veneti pod Danielom Leejem: Lido sandala, ona viralna pletena natikača. U većini slučajeva ovakvi modeli nikada ne stignu do proizvodnje — pogotovo u velikim brendovima — jer izgledaju previše ekstremno. U slučaju Lido sandala dogodilo se suprotno; jedno se vrijeme od njih nije moglo živjeti. Nina Christen stavila je sebe na mapu i, još važnije, i ona sama i brendovi za koje je radila osvijestili su da joj mogu vjerovati i da u njoj imaju nešto posebno.
Švicarka Nina Christen sama je naučila šivati od “stvari koje su joj bile pri ruci”, poput plastičnih vrećica iz bakinog doma i odbačenih zavjesa. Zatim je studirala modni dizajn u Parizu i tijekom svoje karijere napravila hit modele cipela ne samo za Bottegu već i za The Row, Saint Laurent, Celine za vrijeme Phoebe Philo i Loewe (salonke od balona sigurno ste upamtili) — a JW Anderson angažirao ju je i u Dioru gdje je sada na poziciji direktorice dizajna za cipele.
Ove godine je, sa svojim više nego zasluženim samopouzdanjem, krenula u vlastiti projekt: brend Christen, koji svijetu prikazuje viziju koja je u potpunosti njezina. “Cipele su 100% esencija onoga što sam željela utjeloviti svojom estetikom”, izjavila je u jednom intervjuu. Razlog? Nina Christen ne želi biti stavljena u kalup, a i povratak je to na kreativnu praksu koju njeguje od djetinjstva. “Zanimaju me znanost, zanimaju me drveća, zanimaju me filozofija (…) Totalni sam štreber oko toliko različitih stvari!” Stvari koje je najviše inspiriraju zapravo nisu estetske. Osobno vjerujem da je to jedna od ključnih stavki njezina uspjeha i voljela bih to vikati s krovova, posebno onima koji kreativnu direkciju i dizajn svode na skupljanje fotki s Pinteresta i Instagrama.
Pored toga, njezina stručnost u tehničkim aspektima dizajna obuće, u kombinaciji s izbrušenim ukusom (svoje visoke pete Nina doživljava kao “objekte”), te činjenica da njezin poslovni partner u ovom poduhvatu ne dolazi iz modne industrije već iz tehnološkog sektora, dodatno zaokružuju sliku.
Dodajte na to da je, po njezinim riječima, najvažnija stvar koju je ponijela iz rada u velikoj modnoj kući to da nikada ne smije prestati stvarati — i čini se da je uspjeh njezina brenda zagarantiran. Njezin kreativni output bio je ogroman, svaki model cool, radila je jednu cipelu za drugom, pa za drugom.
Sada je slobodna da sve zamišlja pod vlastitim imenom. Željela je stvoriti “cipele koje izražavaju ekstremni, ženstveni, chic klasicizam. Cipele koje će biti relevantne i za 10 godina.” To znači da će neki modeli ostati postojani kroz sezone. Kao netko tko kupuje cipele i dolčevite u više primjeraka, ovo kod mene posebno rezonira jer mrzim kada se stvari povuku iz proizvodnje. Iako još uvijek nisam uživo vidjela neki par i još čekam da ih isprobam, čini mi se da će Nina Christen svoj brend uistinu zasnovati na kontinuitetu.
Njezini modeli djeluju kao savršena capsule garderoba: dovoljno opuštene čizme iznad koljena, natikače s podstavom od shearlinga i štikle opasnih linija. Nadogradila ih je s nekoliko odjevnih komada, poput luksuznih majica i shearling jakne, napravljenih da budu dodatak vašim modnim dodacima. Nina Christen prodaje svoje modele online i u legendarnoj američkoj robnoj kući Bergdorf Goodman, a otvara i svoju prvu fizičku trgovinu za vlastiti brend, Christen, u Parizu, na poznatoj Rue de la Paix, s planiranim otvorenjem u drugom tromjesečju 2026.
Ono što me također fascinira u današnjoj klimi koja do iznemoglosti reciklira arhive jest to što se Christen ne oslanja previše na vintage istraživanje. No nešto u njezinu novom pothvatu ipak je old-school: kvaliteta. Cipele izrađuje u obiteljskim tvornicama u talijanskoj regiji Veneto koje, po njezinim riječima, “rade samo za velike luksuzne kuće, ali zato što sam s njima izgradila tako dobar odnos tijekom posljednjih 10 godina, sada podupiru mene.”
Scenarij izgleda poput bajke. Talentirana djevojka koja je ispekla zanat na najboljim mjestima danas stoji sama na svoje dvije noge, igra po svojim pravilima — i dizajna i biznisa. Nešto što bih apsolutno željela češće viđati, jer to je pravi reset, umjesto performativnog.
