Nika Mühl je košarkašica koja je osvojila Ameriku. Razgovarali smo

U BURO. redakciji već duže vremena pratimo košarkašicu Niku Mühl, ne samo zbog genijalnih fitova koje možete vidjeti na njezinom Instagramu. Ova 24-godišnja Zagrepčanka već je izdominirala parketima s one strane Atlantika, a sredinom 2024. godine o njoj su svi pričali. Nika je tada ostvarila veliki uspjeh – izabrana na WNBA Draftu, nakon čega je provela ljeto igrajući za Seattle Storm. Primijetili su je i izvan terena zbog specifičnog modnog stila, a GQ Sport Niku je proglasio najbolje odjevenu WNBA novakinjom i usporedio ju s Charli XCX. Wow!

Nakon odigrane sezone, potpisala je za turski klub Besiktas, a tamo se prije tri mjeseca dogodila ozljeda od koje se Nika još uvijek oporavlja. Odgovore za ovaj intervju šalje mi nakon fizioterapije, no primijetit ćete kroz naš razgovor koliko je snažna njezina volja, ambicija i želja za napretkom, radom i igranjem košarke oko koje je toliko strastvena. Početak 2025. godine čini se kao dobro vrijeme za razgovor o njezinom uspjehu, promišljanjima i planovima. Dotaknuli smo se naravno i mode koja je veliki dio njezinog života, kao i košarkaške kulture, pa ako još uvijek niste, upoznajte pobliže Niku Mühl o kojoj će se još, sigurni smo, puno pisati.

Otkrij nam više o tome kako je išao tvoj košarkaški put?

Moj košarkaški put započeo je zapravo na igralištu ispred zgrade. Trenirala sam i isprobavala jako puno sportova prije košarke, ali uvijek sam istovremeno igrala košarku s dečkima na ulici. Tada sam trenirala plivanje, no uvijek sam jedva čekala da trening završi kako bih mogla što prije ići na hakl na Travnom. Mene i sestru su roditelji (koji su oboje igrali košarku kao mladi) napokon upisali u košarkaški klub, tadašnju ŽKK Croatia 2006, a nakon toga sam većinu svog tinejdžerstva provela u ŽKK Trešnjevci 2009, gdje sam stekla jako puno znanja i iskustava.

Nakon toga dolazi poziv sa sveučilišta Connecticut (Uconn), koji nisam mogla odbiti i tu počinje moja tranzicija od europske u američku košarku. Tamo sam provela 4 godine, istovremeno studirajući i igrajući za jednu od najboljih ekipa u Americi. Bilo je to jedno od najljepših i najzahtjevnijih iskustava u mom životu – koje me na kraju dovelo i do toga da sam izabrana na WNBA Draftu gdje sam provela ljeto igrajući za Seattle Storm. Nakon što je sezona završila potpisala sam za klub Besiktas u Turskoj, s kojim sam uspjela odigrati tri četvrtine jedne utakmice dok se nisam ozljedila.

Kako je došlo do odluke o prelasku?

Igrati za Uconn bila mi je jedna od najvećih ostvarenih želja . Mukotrpan rad, znoj, krv i suze koje sam tamo morala proliti da se dokažem i dobijem priliku doveli su me do toga da uspijem srušiti par rekorda na tom sveučilištu. Iskustvo i znanje koje sam dobila igrajući sa i protiv najboljih košarkašica u Americi, i pod vodstvom najboljeg ženskog košarkaškog trenera u povijesti – Geno Auriemma – je neprocjenjivo i izuzetno sam zahvalna svim ljudima koji su bili dio moje priče. Iako sam imala opciju ostati na fakultetu još jednu godinu, osjećala sam da je vrijeme da krenem dalje i okušam se u profesionalnoj košarci. Biti izabrana na draftu od strane Seattle Storma bio je još jedan san koji se nisam ni usudila sanjati. Cijelo ljeto bilo je prepuno teškog rada, učenja drugačijih navika, privikavanja na novi sistem, ali volim testove, izlaženje iz komfort zone, tako da sam zaista uživala u cijelom procesu. Jedva čekam sljedeće ljeto i novu sezonu!

Pošto sezona u WNBA traje samo nekoliko ljetnih mjeseci, ostatak godine većina košarkašica provodi igrajući po različitim djelovima svijeta, pa sam tako ja odlučila igrati za Besiktas u Turskoj. Besiktas je klub s impresivnom povijesti i visokim standardom, a Turska liga je dosta jaka – u čemu sam se htjela i okušati. Istanbul je blizu Zagrebu, što mi puno značil jer sam igrajući u Americi uvijek bila daleko od obitelji i prijatelja.

što smatraš svojim najvećim uspjehom, a što najtežim trenutkom u karijeri?

Moja definicija uspjeha je pobijediti samu sebe, ali mislim da za to ne postoji određeni trenutak, već se mjeri kroz konstantno natjecanje protiv samog sebe kroz život. Jako sam kompetitivna u svemu što radim, volim testirati svoje granice i probijati ih svakom prilikom. To mi donosi sreću, mir i zadovoljstvo i želim svaki dan učiti i biti bolja u svakom aspektu svog života. Svojim najvećim uspjehom do sada smatram način na koji se psihički borim s ozljedom koljena koju sam zadobila prije tri mjeseca. To je jedan novi i do sada najteži test u mojoj karijeri i svaki dan bez košarke je težak – ali ekstremno poučan i ponosna sam na to koliko sam pozitivna čak i kada ne želim biti.

Ozljeda koljena koja mi se dogodila u Turskoj bila je jedna od onih za koje ne očekuješ da će se “ikad dogoditi baš meni”. Dogodila se vrlo neočekivano i iznenadno, ali baš u pravom trenutku. Za tugu, razočaranje i ljutnju imala sam vremena samo prvoga dana, a nakon toga sam promijenila mindset i sada je to jedna od možda i boljih stvari koja mi se mogla dogoditi, jer imam priliku natjecati se protiv same sebe kao nikada do sada.

Koliki je pritisak na (mladim) sportašima i sportašicama i koliko se s njime izazovno nositi? Što je ono na što te nitko ne može pripremiti?

Pritisak nad sportašima je uvijek izuzetno velik, neovisno o tome koji sport igraš i na kojoj razini – pogotovo u vrijeme društvenih mreža i veće popularnosti ženske košarke. Najveći je pritisak zapravo onaj koji dolazi od nas samih, očekivanja su uvijek velika jer su i vrijeme, energija i žrtva koji se ulažu veliki. Fizički dio sporta je, zapravo, meni najlakši. Mentalna strana sporta je najveći teret s kojim se učiš boriti kroz cijelu karijeru.

Kada u nečemu želiš biti najbolji, često pate drugi aspekti u životu i zato je potrebna dobra organizacija kako bi se postigao taj zdravi balans – što je isto veliki pritisak. Ali, moje mišljenje je da je pritisak jedna velika privilegija. Bez njega ne bih bila tu gdje jesam, i baš to što se s njim borim kroz cijelu karijeru mi je veliki je pokazatelj da ja to mogu i da ne postoji pritisak koji je za mene prevelik.

Vjerujem da je stanje i percepcija o ženskoj košarci u SAD-u potpuno drugačije nego u Hrvatskoj pa i Europi. Koje su ključne razlike?

Razlike u praćenju i popularnosti ženske košarke u SAD-u i u Hrvatskoj su nebo i zemlja. Što se tiče Europe, mislim da ide na bolje posljednjih par godina, ali i dalje je dosta daleko od biznisa koji su oko ženske košarke stvorili u Americi. Mislim da izuzetno kaskamo što se tiče financijskog aspekta, ali najveći problem je što se ženska košarka kod nas ne reklamira dovoljno, ljudima nije zanimljiva kao što je u Americi. To je ogromna šteta jer imamo izuzetno kvalitetne trenere i igračice u Hrvatskoj koji su toliko uporni i vole košarku – ali jednostavno nemaju resurse i priliku za dobar marketing i sponzorstva. Jedan od glavnih ciljeva tijekom karijere mi je pomoći koliko god mogu u poboljšanju uvjeta i vidljivosti naših cura i trenera jer su i generacije prije njih bile dio ostvarenja mojih snova. Bez njih ne bih bila tu gdje sam sada.

Modni stil je veliki dio tvog imidža. Kako ga opisuješ – kojoj estetici bi se priklonila i na kojim utjecajima ga temeljiš?

Oduvijek sam obožavala modu iako nikad nisam bila educirana o njoj. Bila sam ono dijete koje bi dolazilo svaki dan u školu odjeveno totalno drugačije od drugih, a najčešće su mi se druga djeca smijala zbog modnih odabira. Zaista me nikada nije bilo briga – mama mi je oduvijek bila najveći modni uzor i uvijek me učila individualnosti i samopouzdanju, bez obzira na druge. Ako se njoj sviđao moj outfit tog dana, nije me bilo briga što će mi reći bilo tko drugi.

Tip sam osobe koji voli mješati različite stilove i ere, a u posljednje vrijeme mi je jako fora ubacivati futurističke elemente kroz različite modne kombinacije. Većinu vremena provodim u trenirci, pa volim prilike u kojima mogu izgledati potpuno drugačije i igrati se s raznim elementima koji su izvan moje komfort zone.

Obožavam široku odjeću i androgenu modu, ali istovremeno volim izgledati seksi, ženstveno i moćno. Obožavam nesavršenost, mrzim se uklopiti u većinu i jednostavno volim drugačije. Sve u svemu, mislim da ne mogu opisati svoj stil u jednoj riječi – još uvijek se pronalazim, eksperimentiram i pokušavam pronaći inspiraciju iz različitih izvora. Imam još puno za naučiti o modi. Jedna stvar koja će mi uvijek biti bitna je dobar par naočala – uvijek ćete me vidjeti s njima.

Kada je sezona u Seattleu počela, zbog problema s vizom nisam mogla odigrati prvih par utakmica. Morala sam letjeti na par mjesta kako bih izvadila vizu i konačno mogla zaigrati za Seattle. U međuvremenu, ideje su mi padale na pamet – htjela sam da moj ‘tunnel fit’ prije prve utakmice bude poseban. Tata mi je grafički dizajner i pomogao mi je dizajnirati majicu na kojoj je slika moje vize sa štampom “approved”. Taj isti dan sam otišla isprintati majicu i pojavila se u tunelu prije utakmice protiv Indiane Fever. Ovo mi je jedan od dražih outfita jer je zapravo mali projekt mog tate – a ja sam samo htjela izgledati cool prije prve utakmice.

Brojni košarkaši su kroz godine oblikovali trendove i upisali se u kolektivnu svijest kao modne ikone. Zašto postoji ta veza između mode i košarke koja je jača nego u drugim sportovima? Je li moda sastavni dio košarkaške kulture?

Veza između mode i košarke kreće od davnih dana, u samim početcima NBA-a. Hip hop kultura i košarka su bili dosta blisko povezani i utjecali su jedno na drugo. Mislim da je košarka oduvijek bila sport discipline i ekipnog duha, pa je moda igračima predstavljala priliku da se istaknu, budu drugačiji i slobodni. Sjećam se da mi je velika modna inspiracija bio Dennis Rodman, koji je uvijek bez puno truda bio drugačiji i autentičan – bio je kralj Y2K-a i jedna od najvećih sportskih i modnih ikona. Ali najviše sam se divila njegovom samopouzdanju. Košarka je također sport u kojem se zaista možeš modno izraziti kako van terena (takozvani “tunnel fits”), tako i na terenu.

Sjećam se da je legendarna Tina Thompson uvijek nosila jarko crveni ruž na svim utakmicama dok je igrala u WNBA. Tetovaže, šminka, frizure, tenisice, tajice, štitnici, nokti – sve su to vrlo distinktivni načini na koji se današnje košarkašice mogu izraziti i srušiti stigmu da žene u sportu “ne mogu biti ženstvene” i u isto vrijeme biti odlične u svom sportu.

Taj tunnel walk je postao platforma za modu i košarkaše i košarkašice na kojoj definiraju osobni stil. Koliko je važan izbor outfita za taj prolazak?

“Tunnel fits” su oduvijek bili popularni u košarkaškoj kulturi, i bila sam jako uzbuđenja postati dio te cijele priče. Postoji koleracija između toga da, ako izgledaš dobro i ako se osjećaš dobro – dobro ćeš i igrati. Ljudi često pretpotstavljaju da provodim većinu vremena smišljajući što ću obući prije utakmice, ali to zaista nije istina (smijeh). Moj najveći fokus u životu je košarka, a ovo je samo moj ekspresionizam, možda čak i ispušni ventil. U svakom slučaju je to način na koji se oblačim u svakodnevnom životu. Odjevna kombinacija mi pri odlasku na utakmicu nikad nije glavni fokus već sam to jednostavno ja, ali definitivno postoji neka magija iza toga kada se osjećam dobro u svojoj odjeći.

Tvoje košarkaške ikone – kada je odjeća i stil u pitanju?

Od mojih košarkaških ikona, kada je stil u pitanju izdvojila bih Dennisa Rodmana, Shai Gilgeous-Alexandera, Skylar Diggins-Smith, Allena Iversona i Diamond DeShields.

Kako biraš outfite koje dijeliš na društvenim mrežama? Surađuješ li s nekim od stilista na outfitima ili sama stojiš iza stylinga?

Uglavnom tražim inspiraciju na raznim mjestima i od raznih ljudi iz svakodnevnice, volim posjećivati vintage trgovine i second-hand shopove, surađujem s malim i velikim brendovima. Imam jako puno komada i modnih dodataka iz bakinog, maminog i tatinog ormara koje volim uparivati s modernim komadima. Tako sam jednom prilikom u tunelu nosila bakinu kožnu torbu staru 50 godina.

Ovo ljeto sam surađivala sa stilisticom Brittany Hampton, koju sam upoznala kada mi je pomogla odabrati outfit za Draft Night. To je moja “Auntie B” i jako me puno naučila o svijetu mode, o tome što mi stoji i kako iskombinirati iste stvari više puta. Konekcije, odnosi s ljudima i prijateljstva su isto veliki faktor zbog kojeg volim svijet mode – prepun je autentičnih ljudi punih života i kreativnog duha, a ja se uvijek volim okružiti ljudima koji znaju više od mene kako bih i sama mogla rasti. Iako surađujem s Brittany, volim i sama kreirati i kombinirati outfite, pa tako i pogriješiti u modnim odabirima – nesavršenost i slobodu najviše cijenim.

Koje modne brendove cijeniš i najčešće nosiš? 

Uf, ovo je teško pitanje. Ja sam tip koji baš i ne gleda kojeg je brenda koji komad odjeće, uglavnom najbolje komade pronalazim kada ne ciljam na nošenje nekog određenog imena. Mislim da mi se mišljenje o najdražem brendu često mijenja, ali mogu nabrojati nekoliko njih koji trenutno najviše utječu na mene i moju inspiraciju: Diesel, Sportmax, Jaded London, Amiri, Rains, Miu Miu, Entire Studios, Under Armour… Od hrvatskih brendova sam nedavno otkrila i Klisab, koji mi se jako, jako svidio. Jako volim male kreatore i manje biznise, jako poštujem njihove kreacije i volim surađivati s njima. Ali ako me pitate isto pitanje za mjesec dana, lista će vjerojatno biti drugačija.

View this post on Instagram

A post shared by Nika Mühl (@nika.muhl)

Donosiš li novogodišnje odluke – i što bi voljela ili čemu ćeš težiti u 2025.?

Moja novogodišnja odluka je oporaviti se od ozljede, vratiti se i svaki dan dajem sve od sebe kako bih bila još bolja nego prije. Želim pasti i ustati što više puta, jer je to jedini recept za poboljšanje i osobni rast. Želim raditi na sebi, učiti i nastaviti biti kompetitivna, od košarke i mode pa do toga da sam psihički i emocionalno u skladu sama sa sobom. Također, jako puno cijenim ljude koje imam oko sebe, ekstremno sam zahvalna na svom krugu i želim u potpunosti iskoristiti vrijeme koje imam s njima. Ako dam 100% u svim aspektima svog života, rezultati me sigurno neće razočarati i to je nešto s čim se želim voditi.