Moda je, na neki način, najiskrenija kad je u krizi. I to nije kompliment. Kao i cijeli svijet, u trenucima nesigurnosti i ona se uvijek vraća onome što najbolje poznaje – kontroli. Kad inflacija raste, tržišta posrću, a publika je umorna od beskrajnog optimizma i slogana o „osnaživanju“, modna industrija ponovno pronalazi smisao u restrikciji. Dok pokušava održati privid glamura, iz ormara ponovno ispadaju najtoksičniji modni kosturi. Ovaj put doslovno — jer modeli su opet mršaviji nego ikad. Ako su protekle godine bile obilježene šarenilom, inkluzivnošću i (barem prividnom) slobodom, ovogodišnji mjesec mode bio je neugodna potvrda da se krug zatvorio. Mršavost nije samo in, ona je imperativ.

Na pistama za proljeće/ljeto 2025. sve je, u jednu ruku, bilo poznato — ali u najgorem smislu riječi. Dugačke noge, izbočene ključne kosti, tanke ruke i lica bez ijednog znaka masnoće. Tijela koja izgledaju gotovo nerealno, kao da su izašla iz 2003., samo filtrirana kroz današnji cinizam. Iza reflektora i glamura ponovno se osjećao onaj stari miris straha – straha da će se moda opet vratiti u eru u kojoj je postojalo samo jedno tijelo vrijedno prikazivanja.

U središtu tog povratka nije nostalgija za kasnim devedesetima i Y2K estetikom, već duboko ukorijenjena potreba da se u nesigurnim vremenima osloni na poznato (iz tog razloga globalno se suočavamo sa zastrašujućim jačanjem desnice). Kada je sve nestabilno, moda se vraća disciplini. Ako su prije deset godina manekenke poput Palome Elsesser, Precious Lee ili Ashley Graham simbolizirale okretanje neke nove stranice, danas se čini kao da su se njihova tijela ponovno izgubila negdje između backstagea i algoritma. Paloma se, recimo, pojavila kao gošća na Chanelovoj reviji, ali ne kao model, a ako sam dobro primijetila, Chanelovom pistom nije prošetala ni Jill Kortleve, koja je doista bezvremenska ljepotica.

Statistika potvrđuje ono što je svima na prvu bilo jasno: prema službenim izvještajima, broj plus size modela smanjen je za više od pedeset posto u odnosu na prošlu sezonu. Na revijama koje su donedavno slavile različitost – od Copernija do Versacea – sada su ponovno vladale siluete koje podsjećaju na heroin chic eru. Inkluzivnost, nekada parola koja je osvajala naslovnice, postala je i službeno fusnota.
Neki će reći da je to samo „estetska faza“, da se moda ciklički mijenja, da tijelo nikada nije bilo politički neutralno. I sve je to točno, ali i previše jednostavno objašnjenje. Jer povratak mršavosti nije samo vizualna odluka – on je društveni simptom. U vrijeme nesigurnosti, kada se sve čini izvan kontrole, mršavost postaje simbol reda. I dok su GLP-1 lijekovi preplavili svijet bogatih, modna industrija samo je nastavila istu priču drugim jezikom. Nije više riječ o dijeti, nego o „medical wellnessu“. Nije riječ o kontroli, nego o „optimizaciji“. Sve zvuči bezopasno, gotovo znanstveno – dok ne pogledate oko sebe malo bolje.

Paradoks je u tome što se moda posljednjih godina zaklinjala u inkluzivnost. Na svakom koraku isticalo se da više nije riječ o jednoj ljepoti, jednom spolu, jednom tonu kože. No, kada se zavjesa spustila, kad su prodajne brojke pale – a svi znamo da su brojke u modi važnije od ideala – sve se vratilo na početak. Body positivity i body neutrality pokreti koji su obećavali promjenu pretvorili su se u hashtag koji se više nitko čak ni ne usudi koristiti
Moda je oduvijek bila zrcalo društva, ali ne samo onog naprednog dijela koji volimo gledati, već i onog podsvjesnog – tjeskobnog, kompetitivnog i umornog. I još nešto: kad god svijet zapadne u nesigurnost, žene prve plate cijenu. Tijelo ponovno postaje valuta, projekcija i instrument samodiscipline. I to je ono što najviše zabrinjava – ne povratak tankih tijela, već činjenica da industrija više ni ne pokušava sakriti ZAŠTO ih želi natrag.

Ovo se može do prekosutra spinati kao „povratak eleganciji“. „Povratak ženstvenosti“. „Povratak formi“. Eufemizmi koji skrivaju ono što svi znamo – da se u modnom svijetu moć najlakše mjeri kilogramima. Ako ste dovoljno tanki, ulazite u krug; ako niste, promatrajte s tribina. Karl bi se ovome silno radovao, isto kao što sam sigurna da bi mrzio Blazyja zbog uspjeha.

Kada je Y2K estetika prije nekoliko sezona doživjela revival, mnogi su tvrdili da će ovaj put biti „osviještena“. Da će se niskim trapericama i crop topovima pristupati s distance, s ironijom. Ali ironija je, kao i uvijek, kratkog vijeka. Ono što je započelo kao nostalgični stil brzo je mutiralo u identičnu opsesiju vitkošću, samo uz bolje filtere i čišće PR poruke.
Možda je najiskreniji trenutak cijelog mjeseca mode bio onaj koji nije bio planiran – trenutak u kojem je postalo kristalno jasno da na pistama gotovo da i nema različitosti (svaka čast Matières Fécales), a da u publici sjede influencerice koje deklarativno promoviraju “real bodies”, ali su i same prešle na GLP-1. Na društvenim mrežama komentari su puni eufemizama: “so elegant”, “so refined”, “so polished”. Bla, bla, BLA.

Ono što zapravo mislimo, nitko ne kaže. Jer kad bi rekli, morali bismo priznati da se nismo pomaknuli. Da se možda nikada nismo ni namjeravali pomaknuti. Inkluzivnost je bila marketinški trenutak, a ne stvarna promjena. Ono što je spinano kao novo poglavlje bila je samo pauza između dva ciklusa iste priče.
Kad ne zna što bi – a danas doista u najvećoj mjeri ne zna – moda se lijepo vrati na žensko tijelo, umjesto, recimo, na to da djeca rade u proizvodnji. Tijelo je najlakše ukrotiti. Najlakše standardizirati. Najlakše prodati. Upravo zato povratak “ultra-skinny” trenda nije nostalgičan – on je simptomatičan. On pokazuje da, unatoč godinama razgovora o raznolikosti, o prihvaćanju, o slobodi, moda još uvijek vjeruje u jedno – a to je moć ograničavanja. I možda je to najveći paradoks današnjeg trenutka: što tanje postajemo, to nam moda više prodaje priču o snazi.